"Dirati u ove osjećaje njoj je bilo bolno; ali ona je ipak znala da je to bio najbolji dio njene duše i da se taj dio njene duše brzo utapao u životu kojim je ona sada živjela…" ("Ana Karenjina", L. N. Tolstoj)
Po mnogo čemu, na jednom površnijem nivou, Ana Karenjina ima dodirnih točaka s Francescom Johnson. Obje su zaglavljene u braku koji ima svoja pravila i rutine (odakle je strast pobjegla odavno, ako je uopće tu ikada i obitavala). Obje su došle do točke gdje preispituju šansu i cijenu koju bi za tu odluku platile, da taj život dobije sasvim druge oblike (napuste brak, društvenu poziciju, sliku koju su gradile o sebi).
Veliko je pitanje kada bi se Ana Karenjina javila na psihoterapiju. Bi li već uveliko dolazila kada je bila živa zakopana u bračnoj zajednici s Aleksejom ili bi krišom našla načina da me posjeti kada bi otkrila u sebi poriv da sruši čitavu strukturu svog života zbog ogromnog zanosa koji je osjetila u odnosu s Vronskim? Ja bih ipak možda najviše voljela da je došla onda kada je i veza s Vronskim počela trunuti, kako bismo zajedno analizirale – što je to što se njoj događa i kako na najbolji način (po sebe) može tu situaciju razriješiti. Time bismo vjerojatno ostali bez remek-djela svjetske književnosti, ali bismo spasili jednu ženu, majku dvoje djece.
Što se može učiniti?
Ana Karenjina bi me sigurno očarala svojom ljubavnom pričom i zanosom kada bi se pojavila kao moja klijentica. Ona djeluje nevino kao djevojčica i kao osoba koju je lako voljeti, čime prikriva crte nezrele ličnosti, koje je na kraju veoma skupo koštaju. Anina suštinska potreba je da doživi ljubav (laički rečeno), a psihološkim rječnikom – da doživi simbiozu, stapanje, rajski osjećaj u kojem uživaju mala djeca u toplom zagrljaju posvećene majke.
Kada je majka emocionalno dovoljno zrela da može namiriti potrebe svoje bebe, ali i pratiti njen razvojni proces, te joj omogućava u tim prvim godinama i da se od mame odvaja, čini prve korake i istražuje svijet, dijete na optimalan način nalazi sredinu između toga da bude stopljeno s majkom u sigurnosti i da bude autonomno, slobodno i radoznalo u nesigurnosti. Tada kažemo da je simbioza bila uspješna i to je preduvjet za ostale zadatke u razvoju koje dijete savladava, uz pomoć zrele ruke roditelja.
Možemo pretpostaviti da Anine potrebe nisu bile optimalno zadovoljene (možda majka nije bila toliko fokusirana na nju, možda je i sama bila nesretna i neuravnotežena ili je imala hladnu i nedostupnu dojilju ili dadilju), i ona, kao i mnogi ljudi poput Ane, u partnerskim odnosima na podsvjestan način ima težnju iznova i iznova doživljavati stapanje, simbiozu, kako bi se iscijelila. Simbioza je prvi i nužan korak, da bi potom uslijedila i separacija (odvajanje), te i individuacija (sazrijevanje), do čega, Ana, nažalost, nije ni došla.
Ani bih ovako podrobno to i nacrtala u našem radu. Uloga psihoterapeuta je zapravo korektivna i roditeljska, i u tom sigurnom okruženju Ana bi imala šansu razumjeti da Vronski nije rješenje svih njenih problema, a da je još manje uzrok u onoj fazi kada se osjećala kao da ju je i on napustio i izdao. Osim toga, redefiniranje njene pozicije u društvu zahtjeva određene vještine kreiranja životnih strategija, čemu bismo pristupile kada bismo nadišle depresivnu krizu.
Sve ovo bi bio ozbiljan terapeutski rad koji bi spriječio neposredan trenutak suženja svijesti u kojem se Ana odlučuje na samoubojstvo. U tom trenutku, aktivirana je psihotična jezgra koju ima svaki čovjek, koja nerijetko dolazi kao slijepa ulica depresivnog putovanja gdje sutra nema nikakvu perspektivu, budućnost ne postoji i, samim tim, čovjeku oduzima osjećaj smisla u životu. Takva egzistencijalna depresija (koja je kod Ane i situacija, jer je ona zaista bila izopćena iz društva, što je oduvijek bila mala smrt za socijalnog čovjeka) može dovesti do tragičnog ishoda, što se s Anom i dogodilo.
.png)
.png)
