Maja Šimleša: Djeci ćemo pomoći ako ih osnažimo iznutra

Jednom sam rukom držala volan, drugom glumila žirafu

Sve je započelo kao dječji igrokaz u automobilu prije dalekih sedam godina. Jutarnje vožnje do jaslica preko pola grada kroz najveće gužve traju beskonačno dugo, a pogotovo kad vam na stražnjem sjedalu sjedi vječno budno i zaigrano dijete. Prava motivacija za razbuktavanje mašte; počela sam smišljati priče i igre, oblikovati nepostojeće likove i krajolike pa je tako jedan dan došetala i Suli.

Dok sam jednom rukom držala volan, drugom sam glumila žirafu koja bi svoje doživljaje prepričavala uzbuđenoj djevojčici. I toliko nas je obje zabavljao taj smiješan lik da je Suli godinama ostala najomiljenija igračka, najdraža zabava i najbolja utjeha.

Inspiracija u dječjoj svakodnevici

Trebale su mi godine da se odvažim priču staviti na papir. Za to je velikim djelom zaslužan moj suprug i njegova upornost u nagovaranju i ohrabrivanju. Kako je naša kćerkica rasla, tako je sazrijevala i sama Suli – od jednostavnog i šaljivog igrokaza do priče u stihovima sa snažnom porukom.

Inspirirale su me mnogobrojne situacije kroz koje naša djeca neminovno prolaze u vrtiću i školi – od neprihvaćanja drugačijih do ruganja, od želje za pripadanjem do tuge zbog isključivanja, od vršnjačkog nasilja do plemenitosti i pomaganja. Veoma važnu ulogu u zaokruživanju cijele priče odigrao je Sven Nemet, ilustrator zaslužan za Sulin lik kakav danas šeće stranicama ovih dviju slikovnica.

‘Velike’ face

‘Suli u avanturi: Putovanje’ nastavak je priče o dragoj i simpatičnoj, ali totalno smušenoj žirafi koja iz daleke Afrike pokušava pronaći put do Hrvatske. U ovoj je pustolovini prati nimalo simpatičan krokodil, velik hvalisavac i najstrašnija faca u Africi. No kad putem naiđu na probleme, na površinu ispliva bojažljivo krokodilsko srce kojem najbolje ide plakanje.

Dok sam u prvoj slikovnici kao glavne teme odabrala prijateljstvo te prihvaćanje sebe i drugih onakvima kakvi jesmo, u ovoj sam se pozabavila snagom lijepih riječi i djela te grubijanima i „velikim“ facama koji često ispod tvrde kože kriju plaho srce.

Djeca su najiskrenija publika

Nova slikovnica već je itekako zaživjela među čitateljima. Moji najljepši božićni pokloni bile su brojne poruke, i velikih i malih, koji su u mojoj priči pronašli ne samo zabavu nego i dubinu. Za mene kao autoricu to je golem kompliment jer osjećam veliku odgovornost prema djeci dok pišem. Istina je da se pritom i sjajno zabavljam.

Moji me kod kuće često zafrkavaju jer me svako malo čuju kako se smijem vlastitim idejama i šalama kad ih uspijem ugraditi u stihove. Ali, istovremeno pomno razmišljam o svakoj strofi jer želim stvoriti tekst lagan za čitanje, duhovit i tečan, ali ne i prejednostavan. Bitno mi je da nosi dublju poruku, ali u vrckavom i neopterećujućem obliku, a to nije jednostavno postići.

Djeca su najiskrenija publika i ako se njima neki sadržaj ne sviđa, nema šanse da im ga progurate. Ali s druge strane, da bi slikovnica uopće došla do djece, potrebni su odrasli. U Sulinom slučaju, veliku su ulogu odigrali knjižničari, učitelji i roditelji koji su, osim zanimljive priče, prepoznali i zavoljeli poruke koje slikovnice nose.

Zdravo dječje samopouzdanje

Moj san da Sulin lik nadraste samu slikovnicu počeo se ostvarivati već nekoliko mjeseci nakon izlaska prvog dijela priče. Gostovanja u knjižnicama i školama spontano su prerastala u radionice čitanja ili pisanja te iskrene razgovore s djecom o talentima, vrlinama, načinima na koje se nose s ruganjem, neprihvaćanjem ili pak gubitkom prijatelja.

A ja obožavam takve trenutke s djecom. Uživam gledati kako širom otvorenih očiju upijaju nove ideje o bogatstvu jezika i kako se možemo igrati riječima ili pak koliko je važno čitanje. A kad se dogodi neki klik, kad im u srcima zasvijetli ideja da su posebni, jedinstveni, talentiraniji nego što su mislili, i u meni zaiskri zahvalnost. Jer nije stvar u tome da im stvorimo idealno okružje za život.

Nije rješenje ispisati dijete iz grupe ili razreda ako mu se netko ruga ili ga učitelj „ima na piku“. Život tako ne funkcionira. Čvrsto vjerujem da ćemo djeci puno više pomoći ako ih osnažimo iznutra, pomognemo im da razviju zdravo samopouzdanje i utemelje osjećaj da su dobri i vrijedni baš onakvi kakvi jesu. Jer tada će se lakše nositi sa svim onim mučnim situacijama koje život povremeno donosi.

Sad hodam s velikom žirafom pod rukom

Simboliku žirafe Suli prepoznala je i Margareta Vidmar, umjetnica i likovna terapeutkinja u Malom domu, dnevnom centru za rehabilitaciju djece i mladih.
Njoj se priča jako svidjela pa ju je iskoristila za rad s djecom tijekom terapija. Tako joj je pala na pamet ideja da napravi skulpturu žirafe koja će sa mnom gostovati na radionicama i širiti poruke o prihvaćanju, socijalnoj inkluziji djece s invaliditetom, prijateljstvu, dobroti i pomaganju.

I zato odnedavna više ne putujem sama. Možete samo zamisliti poglede ljudi kad hodam ulicama s velikom žirafom pod rukom! Ali djeca prekrasno reagiraju; grle je, maze, razgovaraju s njom...

Kako će zavoljeti knjige?

Često me pitaju ima li uopće smisla ulagati energiju u knjige kad su djeca sve više vezana uz digitalnu stvarnost. Čvrsto vjerujem da ima jer, iako će u budućnosti knjiga u papirnatom obliku možda biti rijetka pojava, kultura čitanja neće nestati. Djeca će i dalje učiti slova u školi i bit će sve više onih koji će imati mogućnost pohađati nastavu.

Na nama, odraslima, je da im pokažemo zašto je čitanje važno i kako će zavoljeti knjige. Ne zavaravam se i znam da će knjige teško osvojiti prvo mjesto na ljestvici omiljenih aktivnosti, ali mene bi zadovoljilo i drugo ili treće mjesto.

Rasplamsana mašta

Čitanje je uistinu jako važno. Ima jedna vježbica koju ponekad koristim na radionicama. Jednostavna je i učinkovita, a pokazuje da dječje glavice reagiraju ovisno o podražaju.

Ako kažete djeci da vam opišu selo Štrumpfova, svi će govoriti o kućama koje izgledaju kao gljive u kojima žive mala plava bića. A ako im kažete da zatvore oči i poslušaju početak priče te da potom sami osmisle kraj, dobit ćete onoliko verzija koliko je djece u prostoriji.

I upravo se to događa u njihovim glavicama dok slušaju priču ili sami čitaju; njihov mozak stvara jedinstvene doživljaje i slike, mašta im se rasplamsava i nastaje prostor za kreativnost i originalnost u svemu što će poslije raditi. Mislim da ih ne bismo smjeli lišiti tog iskustva – dragocjenog nasljeđa za budućnost.