Razmislite prije nego što progovorite

Kada sam kod kuće imao četiri tinejdžera, često bih se uhvatio kako ih ispravljam, discipliniram ili jednostavno protestiram protiv nepotrebnih, ružnih, pa čak i zlobnih komentara koje su koristili kako bi povrijedili sestru, brata, svoju majku ili mene.

Nadajući se da ću ih uspjeti naučiti da ubuduće razmisle prije nego što progovore, često bih ih pitao: “Što si očekivao postići tom opaskom?“ i “Je li to poboljšalo ili pogoršalo situaciju?“. Tada moje riječi nisu imale preveliki utjecaj ali sam primijetio da su s godinama i sami počeli pripovijedati o važnosti tog učenja o pristojnosti.

Ne radi se samo o tinejdžerima, mnogi od nas moraju pronaći način za izražavanje ljutnje ili sarkazma, a optužbe i pritužbe su previše snažne da bi omogućile mudroj strategiji poput "Razmislite prije nego što progovorite", da stupi na snagu.

Frustriralo me što su moja vlastita djeca zlobna jedna prema drugima i s takvom lakoćom izgovaraju besmislene komentare čija je jedina svrha nekoga povrijediti. No još je gore kada odrasle osobe imaju takvo destruktivno ponašanje.

To može biti suprugov bezobrazan komentar na stil odijevanja supruge, suprugino žaljenje na suprugov manjak energije, komentar roditelja djeci: “Eto zato nemaš prijatelje“ i “Zašto ne možeš biti poput brata?“ ili neželjena tetkina opaska: “Ako se želiš udati, moraš smršavjeti“.

Riječi su oružje

Za neke opaske nema izgovora jer su potpuno uvredljive i nikada ne bi smjele biti izgovorene, ali ton, trenutak i način izgovora mogu čak i najsitniji komentar pretvoriti u zloban. Nesmotrene uvrede bole jednako kao i namjerne i zato svi imamo dužnost biti pažljiviji – razmisliti prije nego što izgovorimo nešto što može biti uvredljivo i spremni se ispričati kada shvatimo da smo pogriješili.

Moramo zapamtiti da su riječi oružje, ponekad čak i masovnog uništenja.

Verbalni zlostavljači često brane svoje pogrešno usmjerene komentare i prave se nedužni, koristeći isprike poput: “Nisam to tako mislio/ la“ ili prebacujući krivnju na povrijeđenu osobu tvrdeći da je preosjetljiva rečenicom: “Ma to je bila samo šala“. Ispravnije bi bilo razmisliti: “Kako bi taj komentar mogao utjecati na osobu ako ga izgovorim?“, a ako je osoba iskrena prema sebi, tada će si priznati i da u dotičnom komentaru nije bilo ništa smiješno.

Nije grijeh zadržati misao neizgovorenom

Još jedna jadna isprika je: “Samo sam govorio/la istinu“, bez razmišljanja je li ta istina trebala biti izrečena, je li osoba koja ju je izrekla imala pravo na to te na koji je način to izgovoreno. Iskrenost ne isključuje takt. Nije grijeh imati neizrečenu misao.

Naposljetku, izgovori poput “Ona je prva počela“ i slične obrambene taktike, ne opravdavaju zlobu. Činite drugima ono što želite da drugi čine vama, ne ono što su vam eventualno učinili. Jednako kao što nije ispravno lagati lažljivcu ili varati varalicu, tako nije ispravno biti zloban i neljubazan prema onima koji su takvi prema vama.

Ovo me podsjetilo na izjavu jednog političara koji je na uvredu odgovorio: “Ja ću se prema vama i dalje ponašati kao gospodin, ne zato što ste vi gospodin već zato što sam ja.“

Možda još uvijek vrijedi ona stara poslovica: “Ako nemaš što lijepo reći, nemoj reći ništa.“

Izvor: whatwillmatter.com