7 najvećih prepreka na putu do sreće

Je li moguće biti sretan samo tako?

Naše prirodno stanje i naše ljudsko pravo

Pogledajte malu djecu i primijetit ćete da su ona veći dio vremena u stanju čiste sreće i radosti koje nije povezano s vanjskim događajima. Ovo stanje mogu narušiti vanjski problemi, ali čim se ravnoteža ponovo uspostavi, djeca su opet sretna. Njima raspoloženje ne mogu pokvariti vremenske prilike ni mišljenje koje netko ima o njima.

Radost je naše prirodno stanje, naše ljudsko pravo, samo smo to zaboravili. Kroz procese socijalizacije i odgoja naučili smo kako je potrebno nešto imati, posjedovati neke materijalne vrijednosti, biti obrazovan, postići nešto u životu, živjeti s određenim partnerom da bismo tek tada bili sretni.

Jesmo li spremni?

Možemo li sebi dopustiti osjetiti radost zbog same činjenice što smo živi, da postojimo i dišemo? Što nas sprečava da budemo radosni? Neki autori smatraju kako je to stvar izbora i da je odluka želimo li biti sretni ili ne glavna odluka našeg života.

Dakle, osnovno pitanje bi bilo: Želiš li biti radostan od ovog trenutka do kraja svog života, bez obzira na ono što se događa? Ako smo spremni biti nesretni sve dok se ne dogodi ovo ili ono, onda sreća neće biti u našoj moći i uvijek možemo stvoriti neki uvjet koji će nam biti neophodan da bismo je osjetili. Ipak, lako je biti sretan kad sve ide kako treba.

Odluka je sama po sebi duhovni učitelj

Onog trenutka kad se dogodi nešto neugodno, više nije tako. Ustvari, mogli bismo napraviti razliku između osjećaja sreće i stanja radosti (ili sreće). Osjećaj sreće vezan je uz neke vanjske događaje, dok je stanje sreće stvar naše odluke, neka vrsta životnog izbora: Odlučujem da u sebi budem radosna, bez obzira na okolnosti!

Ako želimo biti u stanju radosti, koje nam je prirodno, neophodno je odbaciti dio sebe koji želi stvarati dramu. To je dio nas koji često misli kako nema nikakvog ili barem nema dovoljno razloga za radost. Odluka da budemo u stanju radosti sama po sebi je duhovni učitelj. Predajući se bezuvjetno ovom stanju, naučit ćemo mnogo o sebi, drugima i samoj prirodi života.

Što nas sprečava da osjetimo radost:

Osjećaj krivnje – Ovaj se osjećaj javlja kad procjenjujemo da smo nekim svojim postupkom neopravdano prouzrokovali štetu i izazvali nekome neugodne osjećaje. Osjećaj krivnje povezan je s osjećajem odgovornosti. Naime, da bi netko bio sposoban osjetiti krivnju zbog nekog svog postupka, mora preuzeti odgovornost za taj postupak. Kad razlikujemo sebe od svojih postupaka, osjećaj krivnje relativno lako prevladamo, odnosno, nakon isprike i popravljanja učinjene štete više je ne osjećamo.

Međutim, osobe koje poistovjećuju svoje postupke sa samima sobom često imaju problem priznati svoje pogreške, a ovo je posebno izraženo kad je riječ o povređivanju drugih ljudi. Njima je jako teško podnijeti svoj osjećaj krivnje jer im je unutrašnji kritičar vrlo izražen i muči ih. Osjećaju se kao jako loše osobe kad učine bilo kakvu pogrešku. Kako je nemoguće da netko ne pogriješi, njih zapravo konstantno progoni osjećaj krivnje. Zbog toga ovaj osjećaj često potiskuju, a to im stvara dodatnu napetost.

Osjećaj zabrinutosti – Zabrinutost se definira kao vrsta strepnje ili straha zbog toga da bi neka okolnost koju ne kontroliramo mogla ugroziti nešto što smatramo važnim. Zabrinutost je emocija koja nam troši golemu količinu energije, provlačeći se našim mislima gotovo potpuno neprimjetno. Nekad nam je potrebno puno vježbe kako bismo naučili prepoznati zabrinutost. Brige nas udaljavaju od jedinstva sa životom jer je briga vrsta nepovjerenja u život. Kad vjerujemo kako je sve što nam se događa dobro za nas i naš duhovni razvoj jer nam pruža jedinstvena iskustva i mogućnosti da učimo i razvijamo se, brige polako nestaju.

PageBreak

Nezadovoljstvo – Uzroci nezadovoljstva mogu biti mnogobrojni, neki su primjereni, a neki nisu. U svakom slučaju, najčešći uzrok nezadovoljstva je naša želja da se promijene neke okolnosti koje su trenutno nepromjenjive. Drugim riječima, neprihvaćanje situacija u životu onakvima kakve jesu osnovni je uzrok našeg nezadovoljstva. Naravno, kod nekih ljudi nezadovoljstvo je crta ličnosti, a to znači da su oni gotovo uvijek nezadovoljni te su skloniji u svakoj situaciji prije pronaći nešto negativno nego pozitivno. Što god se dogodi, oni smatraju da je nešto moglo i drugačije, odnosno bolje, i svemu nalaze zamjerke. Njihova kritičnost vrlo je izražena i drugi ljudi ih doživljavaju kao osobe pune negativnosti.

Pozicija žrtve – Ljudi u ulozi žrtve vjeruju da se upravo njima događaju najstrašnije stvari u životu i kako će tako zauvijek ostati. „Pehist sam i tu se ništa ne može!“ ili „Ovo se može samo meni dogoditi!“ tipične su izjave žrtve. Ove osobe, također, vjeruju da je sreća namijenjena drugima, nikako njima, te da ni tu ništa ne mogu promijeniti. Žrtve u odnose s drugima ulaze nadajući se da će im drugi na neki način ispuniti unutarnju prazninu, a kad se to ne dogodi, postaju ljuti na tu osobu, razočarani i, naravno, opet potvrđuju svoje uvjerenje da su pehisti i kako se na njih „lijepe budale“.

Ovisni su o tuđim mišljenjima i osjećajima te su im potrebni drugi ljudi da bi se osjećali dobro. Nisu u stanju istinski voljeti i poštovati druge, njima su drugi jednostavno potrebni kao vrsta oslonca u životu. Žrtve su, također, uvjerene da nemaju nikakav utjecaj na ono što im se događa i kako bi sve bilo drugačije kad bi se netko drugi (djeca, šef, žena, muž, roditelji...) promijenio.

Mnogima od nas povremeno se događa da se nađemo u ovoj ulozi. No, kako naša vjerovanja oblikuju naš život, možemo vratiti kontrolu nad svojim životom. Sjetite se – svako izgovoreno „ne mogu“ znači „neću“. Kad stvari postavite na ovaj način, odmah preuzimate dio odgovornosti za svoj život, a tako ćete izaći iz uloge žrtve. Dakle, kad god kažete sebi da nešto ne možete, izgovorite istu rečenicu, samo umjesto „ne mogu“, recite „neću“. Iako su mnoga naša uvjerenja nesvjesna ili djelomice svjesna, možemo ih podvrgnuti preispitivanju. Nije dobro slijepo vjerovati u sve što mislimo.

Dobri i loši događaji u životu samo su događaji, a dobrima ili lošima uglavnom ih čini naše tumačenje i važnost koju im pridajemo. Nešto što nam na prvi pogled izgleda kao životna premija, nakon nekog vremena (čak i nekoliko godina) može se pokazati kao relativno loš odabir, i obrnuto. Stoga je dobro probleme i neugodne događaje u životu promatrati kao prilike za vlastiti rast i razvoj. Tako ćemo se najlakše prebaciti iz uloge žrtve u ulogu osobe koja odlučuje o svom životu.

Perfekcionizam – Osobe sklone perfekcionizmu nikad nisu potpuno zadovoljne. Ako je nešto dobro napravljeno, smatraju da je moglo biti i bolje ili barem ranije učinjeno, a sve što nije točno onako kako su zamislili, naravno, napravljeno je loše. Perfekcionistima je teško drugima prepustiti dio odgovornosti zato što smatraju da nitko ne zna nešto napraviti tako dobro kao oni. Zbog toga su preopterećeni obavezama. Iako ga neki ljudi smatraju prednošću, perfekcionizam je siguran put k nesretnom životu jer nas vodi u neprihvaćanje stvari na koje nemamo nikakav utjecaj i bezrazložno nerviranje.

Osuđivanje – Sklonost kritiziranju sebe i drugih vrlo je izražena kod ljudi, samo što je često maskirana brižnošću ili potrebom da nekome damo savjet. Osuđivanje drugih ne izražava se isključivo direktno izraženom kritikom, nego i posredno, primjerice kad razmišljamo ili govorimo o drugima na sljedeći način: „Stvarno ne razumijem kako može tako živjeti“; „Nikad ne razmišlja o posljedicama“ i slično. Osobe koje su sklone kritiziranju drugih vrlo često imaju snažnog unutrašnjeg kritičara koji im ne da mira i stalno im upućuje prijekore zbog nečega.

Vezivanje – Jedna od prepreka unutarnjoj radosti je i naša vezanost, jer sve što postoji u fizičkom obliku prolazno je i ako se vežemo za prolazne stvari, kad one nestanu, bit ćemo nesretni. Ne treba se vezivati ni za ljude, ni za mjesta, ni za sjećanja jer sve su to prolazne stvari. Ovo je nekad teško prihvatiti zato što ljubav često poistovjećujemo s vezivanjem, a zapravo su ljubav i vezanost potpuno suprotni pojmovi. Zar se može reći kako volimo nekog samo zato što mislimo da ne možemo živjeti bez njega i ako svoju sreću i zadovoljstvo uvjetujemo vezom s tom osobom.

Često smo vezani za negativne događaje, ogorčeni smo na nekoga, ne možemo prebroditi neku staru uvredu i slično. Međutim, čak se i više vezujemo za neke pozitivne događaje iz prošlosti, štoviše i za svoja sjećanja. Lijepo je prisjećati se i hraniti se sjećanjima, ali u tome leži i opasnost – možemo postati žrtva nostalgije. Kad smo u svojim sjećanjima, napuštamo sadašnjost. Također, postajemo manje slobodni, manje živi.

Vježba - oživljavanje radosti i sreće