Ti živiš u idealističkom svijetu, to se u nas ne može

U posljednje vrijeme rečenica koju najčešće čujem jest: “Ti živiš u idealističkom svijetu – taj tvoj svijet ne postoji”  ili drugu sličnu varijantu: “Ne možeš u Hrvatskoj raditi posao koji voliš i živjeti od toga ako si pošten.” Uz to, najčešće u paketu idu savjeti poput: “Daj se malo spusti na zemlju i pogledaj stanje oko sebe u kojem su ljudi nezaposleni, bolesni, kriza je i politička situacija je bezizlazna. Puno je veća šansa da stvari krenu po zlu nego po dobru.”

Kažu da je realnost u očima promatrača. Prema mišljenju mnogih, moja je realnost prilično iskrivljena i nikako mi ne uspijeva ugurati je u predložene okvire. Doduše, svi mi koji se bavimo psihoterapijom na svoj smo način pomalo ludi ili smo barem u životu doživjeli “lude” situacije iz kojih smo pokušali ili još pokušavamo izići normalni. Ako smo uz to i poduzetnici koji vjeruju da mogu uspjeti unatoč svima i svemu, ispada da prilično odudaramo od prosjeka.

Vjerujem da nije teško vidjeti onu stranu ogledala u kojoj nema nade. No je li to pogled koji nam pomaže? Je li ludo unatoč teškoj situaciji vjerovati  u svijet u kojem dobro pobjeđuje ili je bolje zamišljati najcrnji scenarij? Je li ludo unatoč svemu željeti pobijediti sebe, svoje sumnje i strahove i ostvariti vrhunske rezultate?

Zagovornici pesimizma reći će: “Ako se ničemu ne nadam, ne mogu se ni razočarati.” Iskustvo pokazuje da se itekako možemo razočarati, čak i unatoč pesimizmu i da se ne možemo sačuvati od razočaranja, boli i povreda jer ona su dio života i dokle god živimo smo ranjivi.

Tko je tu onda zaista lud? Odaberete li voljeti, možete biti povrijeđeni. Odaberete li vjerovati, možete se razočarati. Pokušate li ostvariti svoje snove, možete ne uspjeti. Odaberete li biti autentični, možete biti odbačeni. Odaberete li biti dobri, može vam se dobro dobrim ne vratiti. Unatoč svemu tome, život u strahu nije život. Odbijete li rizik, odbijate nagradu. Budući da su vrhunski rezultati rijetki, najčešće ih ne postižu “normalni”, nego oni pomalo “ludi”.

U što vjeruju “luđaci” koji pobjeđuju unatoč svemu?

Umjesto: Statističke šanse nisu dobre, najbolje je da i ne pokušam. 

  • Vjerujem, mogu, hoću, znam. Ako ne znam, mogu naučiti korak po korak, dati sve od sebe i uživati u putovanju.


Umjesto: Važno je ne isticati se i uklopiti se.

  • Važno je pronaći ono po čemu sam poseban, to istaknuti i iskoristiti kao komparativnu prednost.


Umjesto: Moram uvijek biti ljubazan i misliti na druge.

  • Trebam nastojati biti ljubazan, no isto tako moram naučiti reći ne stvarima koje nisu dobre za mene i nisu u skladu s mojim vrijednostima, štogod drugi mislili o tome.

Umjesto: Ne smijem kršiti pravila. Trebam ih svagdje i pod svaku cijenu poštovati.

  • U redu je poštovati pravila, ali također razmišljati izvan okvira i propitivati ih. Velike stvari ne nastaju unutar “kutija” i pravila.

Umjesto: Moram imati dovoljno samopouzdanja, sigurnosti i hrabrosti da krenem.

  • Moram imati dozu ludosti kako bih krenuo/la, a po putu skupiti hrabrost, sigurnost i samopouzdanje.

Umjesto: Moram se riješiti straha.

  • Moram se suočiti sa strahom i djelovati unatoč tomu.


Umjesto: Ne smijem griješiti.

  • Pogreške su neizbježne. Učim iz njih i nastojim ih ne ponavljati.


Umjesto: Ljudi me moraju prihvatiti i voljeti.

  • Nekima se nikada neću sviđati i nikada me neće voljeti ni prihvatiti i to je u redu.


Umjesto: Ako vidim da ne ide, trebam odustati.

  • Ako vidim da ne ide na jedan način, mogu pokušati drugačije.


Pomalo "ludi"

Neke stvari jednostavno su nemoguće. Ljudi ne mogu, primjerice, trčati po vodi. Neke stvari možda nisu bile moguće danas i jučer, što ne znači da neće biti moguće sutra. Science Channel kaže da bismo mogli trčati po vodi kada bismo trčali 30 metara u sekundi, što je u ovom trenutku tri puta brže od Usaina Bolta. Tko zna, možda u međuvremenu pronađemo način da i to bude izvedivo. Nekada je bilo nemoguće letjeti.

Poželite li katkad malo brže potrčati kako biste vidjeli hoćete li se uspjeti zadržati na površini ili vam je draže pronalaziti izgovore i promatrati život sa strane?

Ja i dalje odabirem živjeti u svom idealističkom svijetu u kojem svaka osoba može napredovati, u kojem svaki dan nosi novu nadu, u kojem ljudi mogu živjeti od posla koji vole, u kojem svatko od nas nosi u sebi nešto čime može učiniti ovaj svijet boljim mjestom. To je ono što prvo pomislim kada ujutro otvorim oči i posljednje prije nego što zaspim. To je ono što poučavam i pokušavam svjedočiti. A što je s vama? Jeste li normalni ili pomalo “ludi”?