"Ne postoje činjenice, samo interpretacije"
Za početak, evo nekoliko činjenica: Lišće je zeleno; Drugi svjetski rat započeo je 1939.; Geni za plave oči su recesivni. Kad govorimo o činjenicama, sve je jasno. One su „crno-bijele“, mjerljive i, ako je izvor informacija vjerodostojan, s time ćemo se vrlo lako složiti. Mada bi se netko mogao dosjetiti kako lišće iz perspektive daltonista nije zeleno ili kako neki povjesničari kao „pravi“ početak Drugoga svjetskog rata smatraju 1940. godinu, činjenice nam ne ostavljaju puno prostora za subjektivnost.
Ono što nam ostavlja prostora za subjektivnost i za gotovo neograničene mogućnosti shvaćanja, tumačenja i istraživanja su interpretacije. Friedrich Nietzsche otišao je tako daleko da je tvrdio: „Ne postoje činjenice, samo interpretacije.“ Iako Nietzscheovo negiranje činjenica možemo interpretirati na razne načine, činjenica je da našim ponašanjem u najvećoj mjeri upravljaju interpretacije.
Osjećaj sigurnosti u svoj svijet
Kao djeca nemamo puno izbora. Usvajamo i ponavljamo ono što nam kažu odrasli i njihove interpretacije doživljavamo kao istine. Zatim se u mladenačkoj dobi hvatamo „svojih“ interpretacija kao istinitih i volimo kad netko misli isto kao mi jer nam konfluencija pomaže u izgradnji identiteta. Riječ konfluencija je latinskog podrijetla i znači: spajanje, sjedinjenje.
U mladenačkoj dobi volimo se spajati s grupama, supkulturama ili barem biti konfluentni s najboljom prijateljicom, jer nam je to prepoznavanje potrebno za izgradnju osjećaja sigurnosti u svoj svijet, vlastiti put, u sve što doživljavamo i zamišljamo svojim. Nažalost, neki u vezanosti za konfluenciju ostanu cijeli život pa su jedino što mogu podnijeti istomišljeništvo i uvjerenje da su upravo njihove interpretacije svijeta prave.
Transgeneracijsko nasljeđe
Kao odrasli imamo mogućnost sagledavanja sebe, drugih i svijeta kroz prizmu kompleksnosti koja omogućuje razne interpretacije, razna viđenja, a zatim možemo odabrati onu interpretaciju koja funkcionira najbolje za nas, druge i svijet u kojem živimo.
Neke od najvažnijih životnih interpretacija tiču se osobnog razvoja i ljudske prirode. Htjeli mi to ili ne, svi se hvatamo ukoštac s transgeneracijskim nasljeđem koje se manifestira u raznim podsvjesnim strujanjima, obrascima ponašanja i fantazijama.
Zbog čega mora biti tako? Je li to dobro ili loše? Što možemo, a što ne možemo učiniti u vezi s time? To su samo neka pitanja koja si možemo postaviti, a da nemaju jednoznačan odgovor. No, možda nam jednoznačan odgovor nije ni potreban. Možda nam je potrebnija dobra, inspirativna interpretacija. Na primjer, uzmimo neki destruktivni obrazac. Otac tuče sina, pa sin jednog dana tuče svoju djecu.
Ili, često je upravo suprotno – kad je majka izrazito stroga prema svojoj kćeri pa je kćer, kad odraste, suviše popustljiva prema svojoj kćeri koja onda postaje razmažena, nesposobna ili suviše dominantna. Također, kad roditelji stvaraju prevelik pritisak svojim očekivanjima pa im se dijete može oduprijeti jedino ne ispunjavajući ta očekivanja – pasivnošću, neposlušnošću ili slabim ocjenama.
Obasci koji se ponavljaju
Obrasci su snažni i ne mijenjaju se preko noći pa ih lako možemo interpretirati kao unutarnje neprijatelje, kao nešto što nam nije potrebno, ali ih ne možemo izbjeći te postaju neka vrsta nužnog zla. Međutim, takva interpretacija zvuči kao trpljenje, muka. Trpimo ono loše dok ne prođe. Te interpretacije, kao i sve druge interpretacije, nisu neistinite. Možemo tako gledati na stvari. Štoviše, većina ljudi će se s ovakvim pogledom na stvari lako složiti. No, postoji i širi pogled.
Što ako obrazac koji nam komplicira odnose sam po sebi nije loš? Ako zamislimo bilo koji obrazac ponašanja koji se ponavlja u istom ili „mutiranom“ obliku, možemo ga vidjeti i kao pozitivnu pojavu. Zato što se ponavlja, po tome što stalno donosi komplikacije ili neugodne osjećaje, znamo da nešto nije u redu. Znamo da taj obrazac nije u skladu s našom ljudskom prirodom, esencijom našeg bića s kojom u svakodnevici želimo biti usklađeni.
Ono što je potiskivano, iz generacije u generaciju
Umjesto kao neprijatelje, obrasce možemo promatrali kao sredstvo osobne transformacije. Obrazac će se vrtjeti, ponavljati, ukazivati na problem sve dok problem ne bude riješen. Ono što je potiskivano, iz generacije u generaciju, isplivava na površinu i ukazuje na ono što u budućnosti može biti drugačije, bolje. Zato obrasce možemo promatrati kao jednu vrstu vozila za psihološku evoluciju ljudskog roda.
Ako obrasce interpretiramo kao sredstvo osobne transformacije, a ne kao neprijatelje, lakše ćemo ih uočavati. Oni su naši stalni suputnici koji životnu energiju čuvaju potiskivanjem, „pakiranjem“ na određeni način, suzbijanjem pomoću krivnje, srama, negacije i mnogih drugih ograničenja.
Obrasci nisu neprijatelji, nego sredstvo rasta
Izlaskom iz obrasca dobivamo tu energiju natrag, prestajemo se ponašati prema zacrtanoj mapi obrasca, više nismo ograničeni, ali sjećanje na sputanost obrascem ostaje i to iskustvo nas čini ljudima sa svojim specifičnim ljudskim pričama. To iskustvo nas obogaćuje i omogućuje nam da druge i svijet oko sebe vidimo u većoj kompleksnosti, a samim time i s više mogućnosti izbora.
Obrasci nisu neprijatelji, već sredstvo rasta – stepenice koje nas mogu dovesti na povišeno mjesto s kojeg je moguća veća preglednost i jasnoća života. Ako ih uvažimo i uklopimo u svoj pogled na život bez negativnog etiketiranja, počet će raditi za nas i vrlo jasno nam ukazivati na ono što i tko nismo, kako bismo mogli ići prema sebi kakvi jesmo i kakvi želimo biti u budućnosti.
.png)
.png)
