Životna škola Nene Lukin: "Budite sami sebi svjetlo u mraku"

Krizno razdoblje

Kad nema izlaza, mi svijetlimo

Kad nam se čini da nema izlaza, kad sve je mračno i bezizgledno – mi i tada svijetlimo. To je srž našeg bića. To je ono od čega smo satkani. Ona neuništiva energija koja se pretače iz jednog oblika postojanja u drugi. Bitno je to ne zaboraviti. Ta nas svjetlost održava na životu i vodi u najtežim trenucima. Ta iskra je naše Istinsko Ja, šapat naše duše, božanska iskra našeg ljudskog obličja.

Ako osvijestimo da smo svjetlo, onda ga možemo prizvati u trenucima mraka, možemo ga (barem nastojati) prepoznati u drugima. To svjetlo možemo zamoliti za pomoć i vodstvo, to je svjetlo povezano s našim anđelima, duhovnim vodičima, s Bogom, s Velikom Majkom, s vječnom univerzalnom inteligencijom. Nebitno je kako zovemo svoja božanstva dokle god smo svjesni naše neraskidive povezanosti. Ono nas nikad ne napušta, mi smo ti koji često odlazimo, odričući se pomoći, samosažalijevajući se, uvjereni da sve moramo sami.

Odgovor pod jastukom

Davno sam naučila da, ako zamolim za pomoć, za vodstvo u trenucima neznanja ili očaja, ta pomoć redovito dođe. Vrlo brzo, ponekad se to mjeri u danima, nekad u satima, sve češće u minutama. Valjda zato što vjerujem. A vjerujem zato što me iskustvo naučilo da to djeluje. I što više vjeruješ, to se lakše poruke duboke intuicije i vječnog znanja lakše probijaju do tebe. I tako zavrtiš začarani krug vjerovanja, osluškivanja i primanja, pitanja, otpuštanja i odgovora.

Kako tražim pomoć? Ako imam vremena i kad situacija dopušta, zapalim svijeću, sjednem i naglas ili u sebi jasno kažem što me muči i zamolim za vodstvo. I mirno hodim dalje svojim putom. Jer molbom sam otpustila sve svoje strahove, nevjerice, nervozu zbog ishoda, neodlučnost zbog izbora...

Sad sam mirna jer znam da je odgovor na putu k meni. Ponekad napišem pitanje na komadić papira i tutnem ga pod jastuk očekujući da mi odgovor dođe ujutro. I da, djeluje. Nije toliko stvar u svijeći ili jastuku, stvar je u namjeri, jer tim malim ritualom usmjerim pažnju na ono što želim razriješiti.

Kako znam da je pravi?

A kako prepoznam pravi odgovor? Bez greške. Jednostavno osjetim cijelim svojim bićem da je poruka prava. Ponekad me prođu trnci, katkada poskočim od sreće oduševljena jednostavnim rješenjem. Obično je to nešto čega se sama ne bih mogla dosjetiti, ili točnije, što moj um ne bi mogao iskonstruirati.

Ponekad, kad je krizna situacija, kad je pomoć potrebna odmah i nema se vremena ni za svijeću ni pisanje, ni za ikakav odmak, dovoljno je samo disati, odnosno osvijestiti dah i nekoliko puta duboko udahnuti i izdahnuti. Dahom se povezujemo s istom tom svjetlošću u srži svojeg bića, s istom božanskom mudrošću. Dah nas održava na životu ne samo u medicinskom nego i u duboko duhovnom smislu.

Samo diši

Tako sam se, sjećam se, suočena s jednom teškom situacijom u Nepalu iz koje nisam mogla pobjeći, sjetila samo disati. „Samo diši“, govorila sam sama sebi, „samo diši i vjeruj da će se iz svega nešto dobro izroditi.“ U idućih pet minuta sve se promijenilo, okolnosti koje su me pritiskale više nisu postojale, a problem koji sam trebala razriješiti sam se od sebe rasplinuo.

Jednog ljeta, prije nekoliko godina, kad sam upala u stagnaciju, kad je sve u mojem životu stalo; nije bilo ni posla, ni ljubavi, ni novca za plaćanje računa i kad sam zavapila u potrazi za smislom, kad sam jasno i glasno upitala o čemu se radi, zašto se čuda, na koja sam naviknula, više ne događaju – odgovor je došao jasan kao dan, ispisan na velikom platnu: Čuda se ne događaju jer ih ne dijeliš sa svijetom. Čuda nisu samo za tebe.

Strah od ‘nemam što reći’

Znala sam što mi je činiti – organizirala sam intuitivnu duhovnu radionicu za žene, nešto što sam već godinama odgađala, uvjerena da „nisam dovoljno dobra“, da ne mogu ništa bez „certifikata“, uvjerena da moram biti „savršena“ kako bih mogla nekome govoriti o tome kako živjeti svoj život. Ali onog trena kad sam stala pred svoju prvu grupu, nestalo je straha da „nemam što reći“ i straha od toga „što će ljudi reći“, a iz mene je samo potekla bujica nekog dubokog znanja koje je tu tko zna od kada, ali ponajviše se to znanje temeljilo na vlastitom životnom iskustvu, mojoj školi života.

Čini mi se da sve što proživim, svaka mala pobjeda i svaki novi životni uvid, sva velika i mala čuda dobivaju svoj puni smisao tek onda kad ih podijelim s drugima, kad se sve to uveže i umnoži, kad nije samo moje i intimno, već postane dijelom zajednice, najprije mojeg malog kruga, a zatim šireći se dalje u beskonačno, pronalazi svoj put do onih kojima je upravo moje iskustvo odgovor na njihova pitanja.
Usudite se pitati i vjerujte da je odgovor već poslan. Ako djeluje meni, zašto ne bi i vama?