Neverbalna komunikacija s djecom - 'pročitajte' što vam dijete poručuje

Što i kako

Može li se neverbalna komunikacija naučiti?

Za razliku od riječi na koje možemo paziti, kontrolirati ih, voditi računa što izgovaramo, neverbalno je najvećim dijelom u području nesvjesnoga. Upravo zato ni sebe ni dijete ne možemo u potpunosti naučiti željenoj gestikulaciji ili mimici, međutim, nismo baš posve nemoćni. Na primjer, ako ste primijetili da vam je izrazito neugodno nečije rukovanje (osobe koje se rukuju hladno ili samo površnim dodirom ruke, bez stiska), možete obratiti pozornost na vlastito rukovanje pa naučiti sebe i dijete da vaše rukovanje bude drugačije.

S druge strane, roditelji često misle da trebaju naučiti „čitati“ dijete kako bi ga mogli kontrolirati, znati u svakom trenutku što se događa. Tako je na Googleu, među roditeljskim temama, jedna od najčešće pretraživanih upravo ona koja podučava roditelje kako otkriti laže li im dijete ili ne. Umjesto da razmišljate o tome govori li vam dijete istinu i kako ćete to otkriti po njegovim neverbalnim porukama, radije razmislite o tome kako se vi obraćate djetetu, koliko mu dajete i verbalne i neverbalne podrške.

Činjenica je da ako dijete osjeća što više ove obiteljske sigurnosti, bit će samopouzdanije, sigurnije u sebe, imat će bolje mišljenje o sebi, a jedna je od dodatnih, iako manje važnih prednosti, to što će tada i njegova potreba za laganjem biti manja.

Elementi neverbalne komunikacije s djecom

U najranijoj dobi, prije nego što nauči govoriti, dijete vam na neverbalan način može poručiti i svoja osnovna emotivna stanja:
- pružene ruke prema vama: uzmi me u naručje
- namršteno, zgrčeno lice, raširene oči: bojim se
- bacakanje po krevetu: boli me nešto ili ne mogu zaspati.

Plač. Prva komunikacija bebe s roditeljima je plač. Ako bebu nešto boli, njezin plač je prodoran, izrazito jak. Utihnut će samo toliko da bi udahnula zraka, a zatim će nastaviti plakati. Ako se osjeća usamljeno, njen plač će biti više tužan nego glasan. Kad vam želi poručiti kako je gladna ili da joj je neophodno presvlačenje, plač će imati tendenciju ponavljanja, uz ubrzano mahanje rukama i nogama. U kasnijoj, predškolskoj dobi, kad se već može verbalno izraziti, dijete će plakati uglavnom zato što se ozlijedilo, ne uspijeva drukčije iskazati svoje emocije ili zato što mu je potrebna vaša pažnja. Međutim, u svakoj dobi plač ima istu poruku: dođi odmah da mi pomogneš!

Osmijeh. Ovaj oblik komunikacije djeca uče od vas, svojih roditelja. Stoga, pokušajte se osmjehivati što češće. Zbog egocentričnog načina razmišljanja u prvim godinama života, djeca misle da je svako vaše raspoloženje povezano s njima. Ako ste vi tužni, oni misle da su u nečemu pogriješili, ako ste vi sretni, misle da su oni za to zaslužni. Međutim, ako se osmjehujete „lažno“ ili bez istinske radosti u sebi, ni osmjehivanje neće imati dobar efekt. Naime, samo onda kad vi zračite optimizmom i vedrinom, osim što ćete se i vi osobno osjećati bolje, utjecat ćete da takvo bude i vaše dijete. Ono kopira sve što radite, način na koji se ponašate, a ne ono što govorite.

Pogled. Kad pogledom održavate kontakt s djetetom, osim što privlačite njegovu pažnju, istovremeno dajete  i posebno značenje onome što u tom trenutku radite. Iako toga nismo svjesni, mi pogledima stalno komuniciramo. Sjaj i proširene zjenice govore o našem iznenađenju ili zainteresiranosti za nešto, širom otvorene oči o strahu ili velikom uzbuđenju, oboren pogled i pogled u stranu odaju osjećaj stida... Tako, kad vas dijete gleda gotovo bez daha, pouzdano znate da mu je vaša priča vrlo zanimljiva. Ako mu je pogled odsutan, moguće je da vas i ne sluša, a kad pilji u vas, pogledom nepovjerenja, najvjerojatnije i ne vjeruje u ono što mu govorite.

Dodir. Način na koji nekoga dodirujete puno govori o tome koliko vam je ta osoba važna, baš kao što govori i o tome jeste li vi kao osoba nježni, grubi, strastveni, stidljivi... Ako svoje dijete puno ljubite, mazite, grlite – činite puno za vaš odnos, ali i za njegov doživljaj sebe i buduće samopouzdanje. Ipak, već od tri godine pa nadalje, poštujte njegov „osobni prostor“! Imajte na umu da je, osim u fazama bliskosti, uznemirujuće da mu se unosite u lice, osobito ako vičete ili ga kritizirate.

Položaj tijela u prostoru. Razmislite na kojoj se udaljenosti nalazite kad razgovarate sa svojim šefom, nekim dragim prijateljem, partnerom ili djetetom? Što vam je osoba bliskija, to vam je lakše biti s njom u njezinom tzv. osobnom prostoru. No kada se s nekom od tih bliskih osoba svađate ili ste u konfliktu, položajem tijela spontano ćete se udaljiti, kao da i tijelom stvarate određenu distancu. Upravo položaj tijela, kao i naša gestikulacija rukama i mimika lica, poručuju našim sugovornicima kako se osjećamo u tim odnosima, koliko su nam u tom trenutku važni, koliko ih doživljavamo bliskima.

Visina glasa. Ton kojim se obraćate djetetu oblik je neverbalne komunikacije, važan koliko i ono što djetetu govorite. Čak i kad mu govorite velike nježnosti, ako to činite grubim glasom, djelovat ćete neuvjerljivo. Vrijedi i obrnuto, kad izražavate ljutnju ili izgovarate neke kritike blagim glasom, dijete vam neće povjerovati da to ozbiljno mislite.

Mimika lica. Roditelji se često žale da djeca pred njima, što su starija, sve više kolutaju očima, rade određene grimase, izbjegavaju kontakt. U pravu su. U razdoblju puberteta djeca zaista mimikom lica šalju poruke da ih određena komunikacija ne zanima. Izbjegavanje pogleda možete tumačiti kao: neugodno mi je; osjećam stid ili želim nešto sakriti od tebe, a mrštenje: ne slažem se s tobom; ne znam o čemu govoriš ili ne zanima me to što govoriš.

Razumijevanje ovih poruka i umijeće neverbalnog komuniciranja iskoristite za proces osobnog osvješćivanja. Razmislite o tome zašto ste dobili baš ovakve poruke, a kakve poruke vi šaljete.

Na koncu, općepoznata rečenica „Nikad nećete dobiti drugu šansu za popravljanje prvog dojma“ govori upravo o tome kako je sve što činimo, svaki naš pokret, pogled, stil odijevanja, način na koji hodamo, stojimo, gestikuliramo – određena poruka. No umjesto da „lovimo“ dijete u takvim porukama koje od njega primamo, najprije osvijestimo i pokušajmo razumjeti poruke koje mi šaljemo. Samo kad smo na putu osobnog osvješćivanja i svjesnog roditeljstva, i dijete, kao naš odraz u zrcalu, može odgovoriti na onaj način koji ­priželjkujemo.