Povod nije isto što i uzrok

Parovi se mogu svađati oko raznih pitanja - tko će oprati posuđe, gdje će ljetovati, hoće li ići na obiteljski ručak, koji film će pogledati, kad će voditi ljubav, zašto jedno od njih ne odgovara na poruke, koliko se smiju družiti sa suprotnim spolom, hoće li kupiti crveni ili ljubičasti kauč... Popis je beskonačan.

Među svim tim razlozima za svađu u različitim vezama ističu se različiti povodi koji izazivaju naročitu agresiju. Naravno, povod nije isto što i uzrok. Pravi uzrok često leži u povrijeđenosti ili nemoći koja mora biti skrivena i zaštićena napadačkim oblikom ponašanja - agresijom.

Na podsvjesnoj razini, temelj ovakvih borbi su stari, zakržljali sustavi kontrole koji su nastajali tijekom djetinjstva i koji služe tome da se spriječi ponovno povređivanje na isti način.

Dječak i bolest, djevojčica i nogomet

Na primjer, ako je dječak imao kontrolu nad majkom jedino onda kad je bio bolestan (tad je dobivao najviše brige i pažnje, nije bio kažnjavan zbog nepodopština, tad mu se najviše praštalo), velika je vjerojatnost da će poslije u vezi bježati od konflikata u bolest, očekujući da će biti jednako njegovan i pošteđen. Ili, na primjer, ako je naučio da svaki put kad se roditelji posvađaju ima moć da ih pomiri, velika je vjerojatnost da će poslije u vezi samo htjeti održati mir na površan, diplomatski način, jer je to nekad funkcioniralo.

Ili, na primjer, ako je curica uspijevala ostvariti komunikaciju s ocem jedino kad je s njim gledala vijesti ili nogomet, vrlo je moguće da će se i poslije na sličan način prilagođavati i u vezi. Ili ako je znala da će uvijek dobiti ono što želi ako dovoljno dugo inzistira, vrlo vjerojatno će i poslije u vezi upornim inzistiranjem pokušavati doći do onog što želi.

Stari sustavi kontrole u nama komuniciraju

Kad kao odrasli ljudi u vezama pokušavamo steći osjećaj kontrole na stare, dječje načine, to nikad ne završi dobro. Muškarac kojem postaje loše čim osjeti da bi moglo doći do konflikta, žena koja muškarcu pokazuje pažnju tako što odustaje od svog slobodnog vremena i s njim gleda nogomet, muškarac koji ne želi dobro sagledati problem jer mu je najvažnije da se održi miran ton, žena koja bez uvažavanja partnera uporno radi po svom - sve su to ponašanja koja, prije ili poslije, dovode do svađa.

Stari, dječji sustavi kontrole u nama međusobno komuniciraju, ulaze u dijalog koji mi na svjesnoj razini uopće ne moramo razumjeti. Recimo da muškarac kojem postane loše čim osjeti da bi moglo doći do konflikta uđe u vezu sa ženom koja je naučila da upornim inzistiranjem uvijek može dobiti ono što hoće. Žena u nekom trenutku postaje agresivna u svom upiranju da postigne ono što hoće, na što se muškarac počinje osjećati loše, a to ženu samo još više razljuti.

Ni jedno ni drugo na kraju ne dobivaju ono što žele - on ne uspijeva smiriti ženu time što mu je postalo loše, a ona ne može doći do onog što želi. Ili, recimo, da se žena koja sa suprugom gleda nogomet počinje ljutiti na njega jer on ne odustaje od svog slobodnog vremena kako bi njoj pomogao saditi cvijeće. A on, jer je naučio da je mir u kući najvažniji od svega, samo želi zagladiti situaciju prebacujući joj pažnju na druge teme.

Stari sustavi kontrole nemaju pristup odrasloj svijesti i samo žele postići ono što su naučili postizati davno, u vrijeme djetinjstva. To je jedan od pravih uzroka bezbrojnih svađa kojima je povod pranje posuđa, ljetovanje, obiteljski ručak i slično.

Traumatičan događaj

Drugi pravi uzrok je suprotnost naučenom sustavu kontrole, a to je traumatičan događaj ili situacije u kojima dijete nije imalo nikakav osjećaj kontrole. Na primjer, djevojčica koju je kad je imala deset godina napustio otac, poslije, kao odrasla osoba, na najmanji tračak partnerove nepouzdanosti reagira agresijom koja je u originalu zapravo namijenjena ocu.

Želeći natjerati muškarca da ubuduće bude pouzdan, zapravo, u nekom udaljenom prošlom vremenu, pokušava natjerati oca da je ne napusti. Ili dječak koji je kao mali doživio snažan potres pa se kao otac pretjerano brine i ima agresivne ispade zbog suprugine sklonosti prema adrenalinskim sportovima i želje da tu sklonost prenese i na djecu. Njegov današnji sustav kontrole izrastao je iz nekadašnjeg, dječjeg pomanjkanja kontrole, iz nemoći, baš kao sustav kontrole koji ima žena koju je kao desetogodišnjakinju napustio otac.

Više energije za život

Verbalna agresija koja izvire iz takvih dječjih povreda može biti zaista snažna. Partneri mogu urlati jedno na drugo bez ikakve mogućnosti međusobnog razumijevanja jer se zapravo i ne slušaju.

Greška koja je u korijenu ovih problema je dječje uvjerenje da moraju i mogu imati neku vrstu kontrole nad drugom osobom. Svakom je djetetu važno da ima dobar osjećaj kontrole u odnosu s roditeljima - da može napraviti nešto kako bi bilo primijećeno, da može reći nešto kako bi bilo uvaženo i slično. Međutim, u odrasloj dobi malo-pomalo doživljavamo da ne možemo kontrolirati druge, što je itekako pozitivno jer nam ostaje više energije za upravljanje vlastitim životom.

Kad je odnos dobar...

Vjerojatno ste puno puta pročitali rečenicu: Ne možete mijenjati druge, možete mijenjati samo sebe. Da, istina je. Zvuči vrlo jednostavno, no pokušaji kontrole u partnerskom odnosu su slojeviti i često ih nije jednostavno prepoznati, a kamoli ući u trag pravom uzroku. Ako je odnos dobar, uvijek se može ići sloj dublje te razotkrivati i povezivati se na razini povrede.

Partner koji pogleda malo dublje u sebe i razumije što ga je zapravo tako duboko dodirnulo može to razumijevanje sebe ponuditi part­neru, što odnos produbljuje i vezu čini stabilnijom. A umjesto gubitka energije u agresivnoj svađi, ona može biti sačuvana i usmjerena u ambiciju ili kreativnost.