Čovjek po imenu inspiracija

Prije mnogo godina, upoznala sam čovjeka koji se zove Jim MacLaren, čija je životna priča bila jedna od najnevjerojatnijih koje sam ikada čula. Jim je odrastao sa svim preduvjetima za odličan život: bio je ambiciozan student sveučilišta Yale, talentiran sportaš te zgodan i nadaren glumac. Tada ga je jedne lijepe jesenje večeri u New Yorku – jedne od onih svjetlucavih, baršunastih večeri, kako ju je opisao, kada sve djeluje moguće – udario autobus, nakon čega je ostao bez noge. No Jim je borac te je prebolio ovaj gubitak i preobrazio se u vrhunskog trkača maratona i Ironman sportaša.

Inspirativno, zar ne?

Ali čekajte, ima još.

Nekoliko godina kasnije, Jim je sudjelovao u triatlonu. Unatoč prostetičkoj nozi, bio je daleko ispred potpuno zdravih natjecatelja i ostavljajući mnoštvo biciklista daleko iza sebe vozio se cestom koja je zbog utrke trebala biti zatvorena za promet. Odjednom se pojavio kamion, greškom pušten na zatvorenu cestu, koji je udario Jima i slomio mu vrat. Sada je, osim što nije imao nogu, postao kvadriplegičar.

Postoji li pravda?

Odjednom ova priča prestaje biti inspirativna. Pretvara se u zastrašujuću priču koja potiče postavljanje gomile pitanja o patnji i nepravdi, na koje ne postoje odgovori. Nakon druge nesreće, Jim se probudio u bolnici i ljutito se obratio Bogu: “Nije ti bilo dovoljno da me baciš pod autobus? Morao si mi slomiti i vrat?“

Jimova priča daleko nadilazi pojam pravde i ostavlja bez daha. Zašto bi tako dobar čovjek morao prolaziti kroz tu silnu muku?

Svi smo već svjedočili takvim situacijama. Sudbina kao da baca sjekire na nekoga i nikako da prestane. Baš kada je vaša prijateljica, nakon teške borbe s tumorom, napokon u remisiji, izgori joj kuća. Isti dan kada je vaša sestra dobila otkaz, ostavio ju je suprug. Iznenada dobijete opomenu pred ovrhu zbog neplaćenog računa, tek nekoliko sati nakon što ste se vratili s majčinog pogreba. Ponekad jedna katastrofa slijedi drugu. Ne znate trebate li se zgrčiti i plakati, trčati i vrištati ili se baciti na pod i lamatati rukama i nogama.

Božanska znatiželja

Kada se suočim s teškom situacijom, uvijek se sjetim Jima MacLarena. Nakon što je slomio vrat, pao je u depresiju i postao je ovisan o drogama. No njegov je snažan duh neprestano stremio ka svjetlu – duh božanske znatiželje, koji ga je poticao da se zapita: “Tko sam ja sada, nakon što sam sve izgubio?“ Do trenutka kada sam ponovno srela Jima, pronašao je odgovor koji je tražio. Potpuno smireno, sjedeći u invalidskim kolicima, zračio je sigurnošću da je njegova jedina svrha živjeti u stanju bezuvjetne ljubavi.

Pitala sam ga smatra li da ga je patnja pretvorila u bolju osobu.

“Apsolutno“, odgovorio je.

Pitala sam ga da li patnja uvijek pretvara ljude u bolju verziju sebe.

“Ne nužno“, rekao je.

Jim mi je objasnio da je patnja jedna od najmoćnijih sila u svemiru – ali samo ako je koristimo kao alat za promjenu. Ljudi moraju biti voljni pasti na samo dno svoje boli i iskusiti potpunu katarzu – potpuno se slomiti kako bi se mogli ponovno izgraditi. Kao što je Jim rekao: “Patnja bez katarze nije ništa doli uzaludna bol“.

Rekao je da je svijet prepun ljudi koji su neopisivo patili i ostali slomljeni. Nikada nisu dostigli stanje katarze; samo su se slomili i ostali slomljeni. A tu su i veliki učitelji, poput Gandhija, Nelsona Mandele i Marthina Luthera Kinga, koji su svoju patnju pretvorili u nevjerojatan stroj koji ih je pretvorio u nešto veće.

Jim MacLaren naučio me da nikada ne rasipam svoju bol – naučio me da odmah zaplovim u božansku znatiželju, umjesto da bježim od nje.

Ako to možete naučiti, tada možete sve.