Tijelo zna prije naše svijesti

Promatrajući neke svoje životne odluke i odluke osoba čiji se životi duboko prožimaju s mojim, kao i pojedine odluke svojih pacijentica, postajem sve svjesnija da tijelo duboko u sebi zna mnogo toga znatno prije nego naša svijest. No tijelu često ne posvećujemo dovoljno pažnje i poruke koje nam ono šalje često ne vidimo, ne prepoznajemo ili ih negiramo.

Kad gledam unatrag, slažući mozaike svojih odluka, osobito sad kad se svakodnevno borim s neopisivom boli gubitka, uviđam koliko toga tijelo uistinu zna znatno prije no što to dođe do naše svijesti. I kako neki ljudi u pojedinim trenucima dobivaju iznimno značenje u našem životu. Održavaju nas na površini, ne daju da potonemo, imaju čak vitalnu funkciju u našem, ponekad doslovno, dnevnom preživljavanju. U takvim situacijama shvatite zašto su ušli u vaš život.

U poslu koji radim zašla sam i s one strane ogledala, a tamo me odvela moja maligna bolest. Podučila me o strahu, o fizičkom bolu, krhkosti života, strepnji od operativnog zahvata, njegova ishoda, o povjerenju u liječnika, o fizičkom i emocionalnom razgolićenju pred nepoznatim ljudima, o magičnosti liječenja, o strahu od konačnosti. A sama bolest mogla je definirati i moju mogućnost ostvarivanja roditeljstva.

Jesam li zato odgađala vrijeme za trudnoću? Prvo bolest pa tek potom roditeljstvo? Tijelo je očito znalo...
Nikad nisam bila pretjerano okrenuta svome tijelu, imala sam povjerenja u njegove mogućnosti. Više sam pažnje posvećivala onome iznutra, oduvijek smatrajući da nas definira osobnost, obrazovanje, stav prema životu i društvu, a ne vanjski izgled. Briga o tijelu i fizičkom zdravlju započela je prije dvije godine, gotovo nesvjesno, svakako neplanirano.

Jednostavno je došlo vrijeme za to. Neopisiv umor koji je trajao danima, mjesecima i bol u nozi nagnali su me da se okrenem sebi. Laboratorijska obrada potvrdila je ono što sam već i sama naslućivala - neregularnost štitnjače. Jesam li već tada znala, iako toga nisam bila svjesna, što donosi skora budućnost? Da se, mijenjajući životne navike i način prehrane, preuzimajući odgovornost za svoje zdravlje, pripremam i za preuzimanje apsolutne odgovornosti u roditeljstvu? Jer moje dijete sada ima samo jednog roditelja. Mene.

Da. Tijelo je i tada znalo što me čeka…

U ožujku je iznenada preminuo moj suprug. Čovjek koji je apsolutno podržavao moju osobnost i profesionalni izričaj, partner u intelektualnom i najvišem ljudskom smislu. Do trenutka njegovog odlaska nisam znala koliko je snažno moguće osjećati tijelo, toliku bol koja prolazi kroz njega, da ću osjetiti treperenje crijeva, spavati, a biti budna, da danima neću osjećati glad...

Odrasla sam okružena ženama koje su iznimne, snažne, ali i „teške“, osobite i nesalomljive. Takve su i moje prijateljice, mahom žene koje su na izniman način obilježile društvo u kojem živimo, pomicale njegove granice i našle svoj put. Mnoge od njih kao samohrani roditelji, nerijetko mijenjajući društveno okruženje, boreći se za sebe. Je li već i tada nešto u meni znalo kakav je moj put?

Strah od kraja

Važno je slušati svog unutarnjeg vodiča, prepoznati poruke svoga tijela. Važno je dopustiti si osmijeh i u boli jer vraćanjem vlastite snage i drugima otvaramo vrata da uđu u naš život.

Neki će možda iz njega i izaći. Ljudi se, nažalost, često ne znaju nositi s boli onih koji izgube voljenu osobu. Ta bol ih plaši jer u njima budi strah od biološkog nestanka. Kraja. Zbog toga nerijetko izbjegavaju kontakt pa ćete se možda, kao i ja, ponekad osjećati izolirano, kao da imate zaraznu bolest. Samo će uporni ostati u vašim životima.

Preživjet ćete. Upornost i rad daju vam neotuđive alate za to.
Jedan od najvažnijih je obrazovanje. Ono ženama donosi moć u životnim odabirima, reguliranju reprodukcije, nužno je za samostalnost i ekonomsku neovisnost. A ekonomska neovisnost donosi i onu društvenu. Žene prenose znanje na mlađe naraštaje, oblikuju kretanja u društvu, pomiču njegove granice. Mijenjajući ga, otvaraju nova, bolja okruženja i za sebe i za generacije koje dolaze. No ponekad zaborave usporiti i posvetiti toliko potrebno vrijeme mira najvažnijoj osobi – samoj sebi.

Ljepota života

Uronite u sebe i pratite svoje signale za preživljavanje. I u najtežim trenucima vaš unutarnji vodič zna koji je najbolji smjer za vas. Slušajte ga i poštujte znakove koje vam tijelo šalje. I umor koji osjećate jedan je takav. Što vam umor poručuje – odgovor je u vama. Potražite ga!

Ne odgađajte život. Živite svaki njegov trenutak.
Imate pravo na svoje odabire, na svoj osmijeh, čak i u golemoj tuzi i boli. Jer, bez obzira na okolnosti, u svakom danu i dalje postoji ljepota života.