Veća ili manja razigranost, radoznalost, dinamičnost i određeno iskušavanje granica roditeljskog strpljenja predstavljaju sastavni dio odrastanja svakog djeteta pa su nemir ili neposlušnost očekivani oblici dječjeg ponašanja. Ipak, djecu koju zbog njihove naravi doživljavamo kao pretežno neposlušnu, a tek se potom sjetimo nekih njihovih dobrih osobina teže je odgajati. Zbog čega je tako?      

Granice. Neposlušno dijete ne poznaje granice poželjnog ponašanja. Njegovi ga roditelji ili druge odrasle osobe često previše štite. Ostavlja dojam da mnogo toga može i zna, no jednostavno ne želi napraviti, jer naviklo je da to netko drugi učini umjesto njega. Kad se roditelji ne ponašaju u skladu s uzrastom svog djeteta, kad ga ne usmjeravaju k određenim modelima ponašanja i dopuštaju mu da bez ograničenja radi što želi, dijete dodatno njeguje vlastiti nemir.     

Ipak, odgajanje neposlušnog djeteta može biti i veliki blagoslov. Naime, karakterne osobine neposlušnog djeteta uključuju upornost, samostalnost i odlučnost. S unutarnjom motivacijom i velikom pokretačkom snagom koju imaju, kad nešto naume, takva djeca to i ostvare. Teško ih je „slomiti“, a roditeljski pristup koji uvažava njihovu narav omogućuje im izrasti u buduće lidere koji i u odrasloj dobi imaju čvrst stav.

Takvo dijete, međutim, daje vam i priliku za vaš osobni rast. Bez obzira na to kakav je karakter vašeg djeteta, važno je da se s njime usuglasite. Kako?

Preispitajte svoja očekivanja. Mnogi roditelji nikad ne postanu svjesni mjere u kojoj su svojim velikim očekivanjima povrijedili vlastitu djecu koja ih nisu mogla ispuniti i na njih odgovoriti jer je narav djeteta potpuno različita od roditeljske. Primjerice, očekujete li od djeteta koje možda voli crtati i izražavati se na kreativne, umjetničke načine da bude sportaš ili pak od djeteta koje zanima samo sport očekujete da satima sjedi u kući ne mičući se s mjesta dok piše domaću zadaću, zagorčavate život i sebi i njemu, bili toga svjesni ili ne.

Svojim pretjeranim zahtjevima uzrokujete pad djetetova samopouzdanja i osjećaj krivnje zbog nemogućnosti da ispuni vaša očekivanja. Slično se događa kad od djeteta koje je nemirno i aktivno očekujete da bude poslušno. Prvi korak k prihvaćanju razlika između drugačijih naravi djece i roditelja jest upravo osvještavanje činjenice da one postoje. Što potom možete učiniti?

Postavite opće prioritete. Bez obzira na to kakva je narav vašeg djeteta, odredite opće prioritete (zdravlje, radne navike, vrijeme za igru…). Potom djetetovu narav pokušajte usmjeriti onoliko koliko je nužno s obzirom na opće prioritete koje ste postavili. Primjerice, pasivno, povučeno i šutljivo dijete, bez obzira na to kakva je njegova narav, trebate naučiti da se obrani i uzvrati u slučaju potrebe.

S druge strane, kad ste svjesni da vam je dijete razmaženo, to podrazumijeva i prihvaćanje mogućnosti da će ono, tako razmaženo, teže nalaziti prijatelje, biti više usmjereno na sebe, nesigurnije, egocentričnije i manje snalažljivo, odnosno da će se u budućnosti teže snaći kad bude suočeno s pravim i velikim obavezama i odgovornostima. Zar vam već sam pogled u takvu budućnost ne daje dovoljnu motivaciju da radite na osvještavanju tih činjenica i usmjeravanju djetetove naravi prema onomu što je za njega bolje?

Postavite prioritete za konkretne zadatke. Osim što mogu biti opći, prioriteti se trebaju odrediti i za svaku konkretnu aktivnost, koju valja razložiti na ono što je najvažnije. Na primjer, ako vaše dijete na domaćoj zadaći radi dva sata iako bi mu za to trebalo samo petnaestak minuta efektivnog rada, postavite konkretne prioritete, zapitajte se što je u tom slučaju najvažnije – to da napravi domaću zadaću ili brzina kojom je radi?

Ne započinjite s prodikama i komentarima samo zato što biste vi to odradili brže. Istina je da savladavanje tehnike učenja od samog početka prilično olakšava svako daljnje učenje i kako bi svaki vaš savjet bio dragocjen, no sve dok dajete savjete koje vas nitko nije tražio, to u djetetu samo izaziva otpor i ono gubi motivaciju da vas i dalje sluša.

Izbor i odluka. Što je dijete temperamentnije, to mu je potrebnije osjetiti da ga se uvažava. U skladu s njegovim uzrastom, ponudite mu različite izbore. Tako, recimo, u najmlađoj dobi može birati između dvije ponuđene stvari, a kako bude odrastalo, tako će i broj opcija koje mu nudite rasti. Na taj će način dijete steći dojam da nije baš sve pod vašom kontrolom, već da i ono ima nekakvu moć odlučivanja, kako je njegovo mišljenje važno. Vi ćete kao roditelj njegovo mišljenje ponekad uvažiti, a ponekad i ne, no uvijek ga pitajte za mišljenje.    

Komunikacija. Neposlušna su djeca često u sukobu sa svojom okolinom. Vi to shvatite prvi i primjenjujte komunikacijska pravila. Nije nužno da se uvijek suzdržavate od rasprave, no jest da obrazložite svoje zabrane i zahtjeve. Pokažite razumijevanje i iskreno zanimanje za ono što se djetetu događa.

Podrška. Nemirna su djeca najčešće vrlo samostalna ili se barem tako osjećaju. Ipak, to ne znači da ne trebaju vašu podršku. Naprotiv, bavljenje sportom, ograničavanje vremena za televiziju i sve druge elektroničke sadržaje te igre koje uključuju prirodne materijale (voda, pijesak, glina i dr.) smanjuju napetost, a povećavaju pozornost. Igrajte društvene igre i provodite što više kvalitetnog vremena zajedno.   

„Samo“ dijete. Dopustite djetetu da bude „samo“ dijete. Budite svjesni svojih očekivanja i pazite da u tome ne pretjerate. Naime, dok se od predškolskog djeteta očekuje uglavnom da se igra, polaskom u školu od djeteta se očekuje da se na određen način ponaša tijekom nastave, na vrijeme piše svoju zadaću, sjedi mirno na satu, dobiva dobre ocjene, ne kasni u školu, sluša učiteljicu i sl. Stoga, i kad krene u školu, ne zaboravite da je vaše dijete i dalje „samo“ dijete. Izjave tipa „Kako mogu druga djeca“ neće nikome biti od pomoći. Naprotiv, takvo uspoređivanje vašeg djeteta s drugima samo će mu pokazati da ga dovoljno ne razumijete.

Nemojte od djeteta nikad zahtijevati bezuvjetnu poslušnost. Osjećaj da smije slobodno izraziti vlastito mišljenje i neslaganje s vama ključno je za razvijanje pozitivne slike o sebi. Djeca odrastaju i grade vlastitu osobnost, među ostalim, i tako što se suprotstavljaju svojim roditeljima. S druge strane, kad se osjećaju sputano i ne uspijevaju na druge, društveno prihvatljive načine (primjerice, pomoću odjeće, žargona, načina života i sl.) pokazati da su različita,  jedino područje na kojem djeca vide priliku za pokazivanje vlastite različitosti jest nalaženje bilo kakvih drugih načina za privlačenje roditeljske pažnje.  

Odolite iskušenju da od neposlušnog napravite poslušno dijete. Kao prvo, taj je zadatak u velikoj mjeri nemoguća misija jer time zapravo pokušavate „slomiti“ djetetov temperament i individualnost te ga usmjeravate na to da ne misli svojom glavom i značajno pridonosite njegovu odrastanju u nesigurnu osobu bez samopouzdanja, što uopće nije dobro za dijete. Poslušno dijete pokorno sluša svaku vašu riječ i ne suprotstavlja vam se čak i kad čini ono što mu ne odgovara. To se samo na prvi pogled može doimati poželjnim. Naime, kad se dijete ne opire, tad u sebi potiskuje svoj bijes, tugu i strah. Umjesto toga, pokušajte naći zlatnu sredinu tako što ćete njegovati:

Kooperativnost. Umjesto da učini „pravu“ stvar zato što to vi od njega zahtijevate, kooperativno dijete će to napraviti jer ima povjerenja da je ono što vi od njega tražite uistinu najbolje za njega. Možda će se inatiti, tražiti dodatna objašnjenja, a ponekad učiniti suprotno. Ono nije naročito poslušno i disciplinirano, ali je spremno na suradnju.

Konačno, ma koliko mislili da je svim vašim prijateljima lakše odgajati njihovu djecu jer su ona poslušna, ne zaboravite da vaše dijete, tako uporno, odlučno u svojim namjerama i teško savladivo, upravo zbog tih osobina može postati sposobnija, ostvarena i samopouzdanija odrasla osoba. Zahtjevno jest, ali je ujedno i blagoslov.