Emotivni puzzle
Netko je dobio manji teret, netko veći, a sadržaj tereta je koktel emotivnih odgovora na kojekakve neugodne životne situacije u kojima svoje dječje osjećaje nismo imali priliku podijeliti s odraslima koji bi ih doživjeli, razumjeli i podržali nas da ih izrazimo.
Potisnute osjećaje možemo shvatiti kao jednu vrstu magnetiziranih emotivnih puzzlea. U sebi nosimo emocije koje teže biti izražene i prihvaćene i zato nas vuku u situacije u koje bi dobro „sjele“, u kojima bi se mogle manifestirati, privlače nas u kontekst u koji bi se uklopile da bi slika bila potpuna.
Ta potpuna slika zapravo je varka, to je cjelina koju nismo osjećali u djetinjstvu, obiteljski uvjeti koji su nam trebali, ali ih nismo dobili. No, emotivni puzzle će nas vući prema potpunoj slici sve dok ne osvijestimo da je to razbijeni komadić dječjeg emotivnog svijeta, a ne stvarnost koju možemo oživjeti u sadašnjosti.
Osjećaj odbačenosti
Na primjer, uzmimo nekog tko je odrastao uz nezainteresiranu majku koja ga je odbacivala. Njegov unutarnji komadić slagalice zvan odbačenost tjerat će ga da poslije, u odrasloj dobi, pokuša svoju povrijeđenost zaliječiti na dva načina: da aktivno traži prihvaćanje ili da se povlači štiteći se od odbacivanja. Najčešće se to svede na iscrpljujući ples – korak naprijed, korak natrag – zalijetanje u odnose ili društva na neprikladan način koji dovodi do odbacivanja, što zatim rezultira povlačenjem u sebe, u skrivanje i izolaciju.
Dječji emotivni svijet koji je zbog ignoriranja, odbacivanja, posramljivanja, strogog kažnjavanja i ostalih oblika emocionalnog zlostavljanja unutar obitelji izgubio svoju cjelovitost i rasuo se na emotivni puzzle, stalno će težiti potpunoj slici. Zato će se supruga alkoholičara koji je tuče možda i sto puta vraćati natrag nakon što pobjegne od kuće.
Ako je odrastala u sličnim uvjetima, osjećat će veliku privlačnost prema istom kontekstu. Imat će osjećaj da ne može preživjeti bez svog supruga zlostavljača, baš kao što kao dijete nije mogla preživjeti bez oca ili majke koji su je na sličan način zlostavljali. Da stvar bude gora, nitko neće razumjeti zašto se tako ponaša, a neće razumjeti ni ona sama.
Pozitivno djelovanje
Ipak, nije sve tako crno. Emotivna slagalica funkcionira i u pozitivnom smislu. Djeca koja su odrastala u toplim obiteljima, u uvjetima prihvaćanja, uvažavanja i podržavanja, i poslije će u životu birati odnose u kojima se osjećaju dobro.
Na svu sreću, o pitanjima psihičkog zdravlja i o važnosti zdravih obiteljskih uvjeta sve se više javno raspravlja, tako da je u društvu puno veća osviještenost o ovim pitanjima nego prije trideset ili pedeset godina.
Potisnute osjećaje koji su nastali u djetinjstvu možemo promatrati i kao jedan sloj sudbine. Na neka naša obilježja uopće nismo mogli utjecati – nismo mogli utjecati na gene koji su doveli do toga da imamo određenu tjelesnu građu, boju kose i očiju. Neki zbog gena imaju ograničenu inteligenciju, a neki imaju predispoziciju za kojekakve talente. Na taj sloj sudbine nismo mogli nimalo utjecati. Sljedeći sloj su potisnuti osjećaji iz djetinjstva.
Po principu emotivnih slagalica i potrage za potpunom slikom, oni nas snažno vuku u situacije koje nikad ne završe dobro. Uvijek nas ostave povrijeđenima, a zbog svoje tendencije da nas vuku i preuzimaju kontrolu nad našim životima, oni nas i ograničavaju – nismo ih sami stvorili, a upravljaju nama u nekom svom pravcu.
Zato je jedna od najvažnijih stepenica na putu osobnog razvoja integrirati odbačene dijelove u cjelinu, stvoriti od rasutih emotivnih puzzlea bolju, smisleniju sliku unutar sebe da bismo prestali težiti stvaranju te slike izvana, u rastrganim, neprikladnim odnosima u koje se uplećemo zbog „magnetskih svojstava“ potisnutih osjećaja.
Integracija je spor proces i vodstvo dobrog terapeuta može ga uvelike olakšati. U tom procesu se osvještava potisnuta bol, sram, bijes, tuga – sve ono što je ostalo zaključano unutra, a nastalo je u djetinjstvu.
Osjećaji koji žele biti viđeni
Potisnuti osjećaji oslobađaju se u odnosima – nečije ponašanje bude okidač da potisnuti osjećaji isplivaju na površinu. Na primjer, netko nam uputi kritiku na sličan način na koji nas je kritizirala majka i odjednom iznutra nahrupi snažan osjećaj povrijeđenosti koji se čini neprikladan jer kritika u sadašnjosti, gledano sa strane, uopće nije bila tako oštra.
Ti osjećaji su itekako važni i treba im dati prostora takvima kakvi jesu. To su osjećaji koji već dugo traže put da budu viđeni, priznati, prihvaćeni, doživljeni, a jedina osoba koja ih može vidjeti, priznati, prihvatiti i doživjeti u njihovoj punini je onaj koji ih iznutra nosi. To je ona emotivna prtljaga s početka, onaj otkrhnuti dio emotivnog svijeta, komad slagalice koji se teži povezati.
U toj je sličici uvijek dječja povreda, dječje lice – uplakano, nemoćno, posramljeno, bijesno... Tom djetetu treba prilika da progovori, da se pokaže, da bude onakvo kakvo jest. Jednom kada spoznate svoju emotivnu istinu, nećete ulaziti u bolne odnose, nego ćete iznutra biti natopljeni mekoćom dječjeg svijeta. Konačno ćete dobiti mogućnost birati kvalitetne odnose u kojima ćete se osjećati sigurnima, spontanima i slobodnima.