Vozim se gradom, promatram ozbiljne ljude kako ozbiljno voze svoje ozbiljne aute. Šećem se ulicom i promatram ozbiljne ljude kako u svojim ozbiljnim misijama čvrsto koračaju pločnikom glasnim, važnim koracima, kadli se jedna od tih važnih osoba spotakne u svojim važnim peticama i posrne, pokušavajući brzo povratiti ravnotežu i važnost.
I iznenadim se, u tom djeliću sekunde, dok se sve odigravalo. Ugledam smijeh na njezinu licu. Na trenutak izgubivši tlo pod nogama, ta mlada žena postala je opet djevojčica, smiješna i sretna. Nekoliko ljudi koji su bili svjedocima tog nes(p)retnog slučaja također su se zahihotali – i gle čuda, i na njihovim licima ukazao se hihot nestašnoga dječaka, vragolaste cure iz zadnje klupe, iskreni smijeh bez zadrške.
Na trenutak kao da je stalo vrijeme, godine su nestale, bore iščezle, i svi su kao u vremeplovu vraćeni u doba kad vremenska prognoza nije bila važna, a dnevnik tek nešto nakon crtića dosadno i sivo, o čemu odrasli vole raspravljati. U tom oslobađajućem trenutku sve je prestalo biti važno, samo ta žena koja se spotaknula i sama sebi se smije, i kojoj se svi smijemo bez primisli i loših namjera.
Siguran sam da se dobro sjećate takvih trenutaka u životu, da su se i vama dogodili. Prije nekih mjesec dana vraćao sam se kući nakon jutarnje relaksacijske grupe. Prilazeći pješačkom prijelazu, nekim čudom sam se poskliznuo tako da mi je desna noga otklizala naprijed gotovo u „špagu“; čak sam i lijevim koljenom dobrano lupio o tlo. Prva pomisao bila mi je da se čim prije dignem. U tom trenutku shvatim da je autima crveno i da me iz svih auta gledaju kroz smijeh. Uhvatio me takav smijeh da ga ozbiljni dio mene nije uspio kontrolirati prije nego što je izbio na lice. I nisam ga ni želio potisnuti. Bilo je osam ujutro i bila je gužva na tom križanju i svi su mi se smijali, i ja sam se smijao i smijali smo se zajedno. Obuzela me toplina, zacrvenio sam se i nastavio prelaziti preko ulice razmišljajući kako je zapravo baš super što mi se to dogodilo jer sam prestao razmišljati i brinuti se o nekim stvarima. Na trenutak sam prisilno bio isključen iz „prave“ stvarnosti i odveden u onu u kojoj su jedino smijeh i sreća bitni.
Prekrasan oslobađajući osjećaj obuzeo me dok sam odlazio s mjesta tog malog teatra. Pomislio sam kako je to divno kad imamo šansu zaboraviti na sve i biti opet kao djeca. Zašto ne bismo umjesto crnih vijesti na Dnevniku bar ponekad gledali takve smiješne scene, smijeh? Zašto one spadaju u tzv. zabavni program, zašto i one ne bi bile dio informativnog programa? Zar nije važno i poticajno za ljude da se informiraju što se smiješno nekome danas dogodilo? Ne bismo li mogli na kraju Dnevnika pogledati gafove iz Sabora, smiješne anegdote iz susreta naših moćnika ili sretne završetke nekih teških životnih situacija, i na taj način stvorili sretniju atmosferu u našem društvu gdje bi ljudi, tako opušteni, lakše spavali i budili se sretniji? Siguran sam da bi takvo društvo imalo bolji bruto nacionalni dohodak ili već neki drugi ozbiljni koeficijent koji su smislili odrasli!
Možda smo doista daleko od takve Hrvatske i takve televizije, no siguran sam da možemo makar promijeniti atmosferu u vlastitoj kući i stvoriti trenutke u kojima smo kao djeca. Odvojite vrijeme svaki dan da budete sretni barem pola sata ili sat. Igrajte se i smijte, zabavljajte bez brige i teških misli. Poklonite si vrijeme u kojem ćete si dopustiti da ste opet kao dijete –  možda je to tečaj slikanja, rolanje, komedija s obitelji i prijateljima ili makar zajedničko gledanje smiješnih isječaka koje inače kradomice gledate na poslu skrivajući hihot. Informirajte svoje tijelo smijehom i radošću, budite sretni i ostavite crne misli, i ono će vam uzvratiti zdravljem i osjećajem blagostanja.
Počnite već danas i učinite i svoje sutra sretnim!