Svakog pamtim po načinu na koji se osmjehivao

Svjesna sam da možda može zvučati otrcano, ali zaista, što sam starija i mlađa (kažu da je potrebno puno godina da se postane mlad), osjećam da nas život neprestano daruje.

Deseci tisuća ljudi koje sam upoznala tijekom zadnjih tridesetak godina života u mom sjećanju žive poput velike galerije osmijeha. Najljepša sjećanja vezana su za razmjenu osmijeha, zajedničko smijanje, hihotanje, smijuljenje, savijanje od smijeha i sve druge varijante između. Svakog pamtim po načinu na koji se osmjehivao u komunikaciji, a najvažniji rezultat onog što živim i radim je osmijeh na licu djeteta, žene, muškarca, pojedinačno ili skupine ljudi na jednome mjestu.

Čini mi se da ta moja ‘potreba’ seže još od ranog djetinjstva.
Rano sam naučila od svog predivnog oca da je iskren i srdačan osmijeh poput ljubeće dobrote koja otvara sva vrata. Iskren osmijeh je poput svjetlosti koja obasjava puno šire i dalje od lica osobe na kojem se pojavi. Kao da pojača, osvijesti i naglasi našu vezu s izvorom te svjetlosti, a u isto vrijeme poput lasera rastapa težinu, gustoću i pritisak koje iz različitih razloga nosimo sa sobom.

Kad sam bila mlađa, često sam za osmijeh nekog drugog znala napraviti stvari koje su brisale osmijeh s mog lica i tijekom godina sam naučila da je najvažniji od svih osmijeha u „galeriji osmijeha“ onaj na mom licu. Kad se ovako do kraja ogoli, takva rečenica zvuči sebično, no poput one dobro poznate upute iz aviona kako masku s kisikom stavljamo prvo sebi, a onda drugima, tako je i s osmijehom.

Izvor osmijeha mora biti unutar mene i mora započeti na mom licu, ne čekam da dođe izvana, od nekog drugog, ni da se dogodi nešto posebno da izazove osmijeh.
I mogu se, većinom, osmjehnuti svemu u životu iako nas najčešće uče ili sami pogrešno vjerujemo da se osmjehujemo i trebamo osmjehivati samo za radosne prigode. Mogu se osmjehivati i kad sam tužna jer, ako je tuga način na koji se nosimo s gubitkom, onda osmijeh može biti namijenjen onome tko je do tog trenutka bio dragocjenost koju smo izgubili, a gubitak neće promijeniti ljepotu i ljubav koju je osoba ili događaj ostavio u našem životu.

To je vrijedno „nagraditi“ osmijehom. Kad je naglo i prerano otišao moj fantastični otac, slapovi suza prelazili su preko osmijeha kojim sam slavila njegovo postojanje u mom životu.

Mogu se osmjehnuti i ljutnji jer se prisjetim da mi ona služi u postavljanju granica, a kad mi se to dogodi, može donijeti i olakšanje i promjenu smjera u kojem idem i nove želje koje postavljam. Kad sam bila mlađa, znala sam se danima duriti zbog nečega, a danas sam si uglavnom smiješna kad se naljutim. Osmijeh mi tada pomaže da ljutnja ne traje dugo i tako se pretvori u akumulirani i razorni bijes.

Pokušavam se osmjehnuti i svojim strahovima prije nego što me paraliziraju i zaustave daljnje procese i kretanja. Najveću poduku koju imam od osmjehivanja svojim strahovima je da greške ustvari ne postoje i da sve nekako uvijek bude kako treba biti.

Osmjehujem se i svojim većim ili manjim brigama. Pri tome moj ego zna malo patiti jer to znači da ni sebe ni druge ne doživljavam preozbiljno. A kad se opustim i odmaknem, otvorim se idejama i rješenjima koja uvijek dolaze, a često i na načine na koje nisam mogla ni zamisliti.

Nije li se dobro osmjehnuti i ljubomori i tako se pomaknuti naprijed, shvatiti da usporedbe nemaju nikakvog smisla? Kratkotrajna ljubomora praćena osmijehom neće prerasti u razornu zavist koja život odvodi u destruktivnom smjeru.

Ponekad je važnije donijeti i tešku odluku nego se svidjeti svima.
Stoga, ne osmjehujem se zato da bih se svidjela drugima. Osmjehujem se jer mi se čini da se tako spajam na dotok energije s izvora i iskazujem svoju zahvalnost.
I na kraju, svjesna sam da može zvučati otrcano kad kažem da duboko osjećam kako je život dar i dragocjenost. No, kako god vam to zvučalo, ljepota i veličanstvenost življenja zaslužuju osmijeh.

A osmjehnuti se životu zahtijeva disciplinu, svakodnevno razvlačenje kutova usnica prema jednom i drugom uhu kao posljedicu spajanja sa svojom unutrašnjom svjetlosti. Provodi li se osmjehivanje redovito, život postaje neuvjetovano slavljenje kakvo zaslužujemo.