Što je toliko loše u kontroli?

Kontrola na sto načina

Njihov životni moto je borba i vlastiti bijes smatraju korisnim sredstvom za postizanjem različitih ciljeva. To je kao neka vrsta droge koja daje osjećaj moći, sigurnosti i dominacije.

To je najbolji primjer kako se pomanjkanje unutarnje kontrole manifestira kao najgrublji i najprimitivniji oblik vanjske kontrole – sila. Nađete li se u blizini takve osobe, savjet glasi: pametniji napušta. Kad je u pitanju fizička sila – fizičko napuštanje, a kad je u pitanju psihička prijetnja – psihičko napuštanje.

Podilaženje i dodvoravanje

Osim na fizičkoj razini, kontrola se može odvijati i na emocionalnoj, mentalnoj i fantazijskoj razini. U tim sferama kako bismo od drugih dobili ono što želimo, radimo zaista svašta. Dodvoravamo se kako bismo izazvali osjećaj duga, postavljamo se s visoka kako bismo izazvali osjećaj nekompetentnosti, durimo se kako bismo privukli pozornost, pravimo se slabima kako bismo izazvali osjećaj brige, kreiramo različite situacije kako bismo izazvali osjećaj zavisti ili ljubomore.

Kontroliranje drugih uvijek se odvija na račun samosvijesti. Kad imamo osjećaj da nam nešto treba, a nismo svjesni da to nešto već imamo u sebi, pokušavamo to izmamiti od drugih. Kad nam fali samopoštovanja i mislimo da možemo zadržati nekog uz sebe jedino ako mu nešto damo, ako ga kupimo, onda počinjemo s podilaženjem i dodvoravanjem.

S druge strane, kad imamo zdrav osjećaj vlastite vrijednosti, jasno nam je da ljudi kojima smo okruženi žele biti s nama zato što smo takvi kavi jesmo, dragocjeni sami po sebi. Kad nam nedostaje osjećaj autentične osobne snage, pokušavamo to nadoknaditi postavljajući se nadmeno i kritično, stvarajući tako kod drugoga osjećaj nemoći ili nesposobnosti. S druge strane, kad se osjećamo samopouzdano i sigurno, težimo izgradnji ravnopravnih i skladnih odnosa.

Kad smo razumniji od roditelja

Potrebu za kontrolom i osjećajem moći možemo shvatiti i kao obrambeni mehanizam koji može datirati još iz djetinjstva. Nekima nije bilo lako odrastati. Recimo, kad se roditelji tuku, a dijete ih razdvaja, dijete izlijeće iz svoje realne pozicije nemoćnog djeteta u fiktivnu poziciju odrasle osobe, koja je k tome još i „razumnija“ od vlastitih roditelja.

Ili, recimo, majka se žali djetetu i opterećuje ga vlastitim problemima, zbog čega dijete stječe dojam da je zapravo roditelj vlastitoj majci, tj. da se ono treba brinuti o njoj, a ne ona o njemu. Situacije u kojima smo kao djeca morali preuzeti stvar u svoje ruke iako su naše ruke bile premale za toliki teret sjemenke su lažnog osjećaja moći. Usred tog balona moći zapravo je vlastita malenkost, psiha nemoćnog djeteta koja se, prenesena u odraslu dob, hrani kontrolom nad drugima.

Krhotina dječje nemoći

Ta emotivna krhotina dječje nemoći preobražena u lažnu moć nije samo gnjavaža i smetnja za druge već je primarno problem koji opterećuje samog „kontrolora“. Za tu nemoguću misiju zvanu kontroliranje života troši se golema količina energije. Stalno predviđanje i planiranje situacija za koje zapravo nemamo pojma kako će se odvijati stvaraju konstantan osjećaj napetosti i brige.

Što ako se dogodi ovo, a ja napravim ono pa to ispadne ovako ili onako... Mozak koji pokušava razriješiti život kao da je u pitanju jednadžba stalno dolazi do toga da je život zapravo nejednadžba u kojoj, što više o njoj mislimo, iskrsava sve više nepoznanica. Koja god situacija je u pitanju, najbolje je, nakon što damo sve od sebe da se stvar razvije u najboljem smjeru – jednostavno dignuti ruke. Život je nemoguće upakirati u svoj mentalni sklop, on je uvijek puno više od onog što mi zamišljamo da jest.

Ključ je u povjerenju

Um je takav da producira željene situacije ili se priprema na snalaženje u neželjenim situacijama neovisno o našoj volji. Vrte se neki filmovi, slažu se neke slike i čovjek se nađe uhvaćen u njima poput muhe u paukovoj mreži. Onda, shvativši da mu je glava preteška, poželi je odložiti negdje, odmoriti se od vlastitih misli i samo... prestati se brinuti. Najveći kontrolori često shvate da im u životu pomaže upravo ono suprotno – bioenergija, reiki – nešto sasvim izvan racija, nešto što se temelji na povjerenju u nekog ili nešto što nije njihov vlastiti mozak. Ono što im pomaže zapravo nije tehnika, već prepuštanje.

Živjeti bez povjerenja u život je prava muka. S druge strane, kad imamo povjerenja da će nam život donijeti ono što nam je od koristi za vlastiti napredak, sklop u glavi se mijenja. Neuspjehe i greške počinjemo shvaćati kao vrijedne informacije za put dalje. A na tom putu nešto imamo, a nešto nemamo u svojim rukama. Zato je najbolje dati sve od sebe, a zatim – dignuti ruke i predati se.