Tijekom života, u konfliktima s drugim ljudima, zadobijemo brojne emocionalne i psihičke povrede. Iako su one dio prošlosti te često nesvjesne, njihov je utjecaj na našu sadašnjost itekako stvaran, kaže psiholog dr. sc. Frank M. Wanderer, dodajući kako su "obično te emocionalne i psihičke traume u pozadini fluktuacije naših emocija, negativnih raspoloženja i često naoko neobjašnjivih emocionalnih izljeva".

Oni pak lako mogu preuzeti kontrolu nad našim ponašanjem, pa možemo učiniti nešto zbog čega ćemo poslije žaliti ili se sramiti, upozorava psiholog te ističe kako je te traume moguće iscijeliti procesom koji ima pet koraka.

1. korak: razumijevanje

U procesu iscjeljivanja prvi je korak najvažniji jer razumijevanje je ključno za pravu promjenu, kaže dr. Wanderer. Tijekom života često kažemo sebi ili drugima da znamo kako bismo se trebali ponašati, ali to "ne možemo", "jednostavno se nismo u stanju promijeniti". No stvar je u tome da nije dovoljno "znati" – za pravu je promjenu potrebno stvarno razumijevanje.

Moramo razumjeti da su u pozadini naših naoko nepromjenjivih obrazaca ponašanja mentalne povrede iz prošlosti, koje su dosad utonule u podsvijest. "Za razliku od tjelesnih ozljeda, te mentalne povrede nikad ne zacijele." Obrasci ponašanja koje "hrane" naše mentalne povrede samoodržavajući su, uronjeni u dubine podsvijesti čekaju priliku – "okidač" – da ponovno isplivaju na površinu.

2. korak: preuzimanje odgovornosti

Kad se razbjesnimo zbog nekoga ili nečega, pokušavamo naći opravdanje za svoje ponašanje: najčešće je da je bijes uzrokovala druga osoba ili je to bilo jedino moguće ponašanje u toj situaciji. Tako odbijamo odgovornost te krivimo svoju okolinu za ponašanje koje je zapravo i nama samima neprihvatljivo.

U prvom koraku shvaćamo da je, na primjer, bijes uzrokovan našom mentalnom povredom. Okolina samo osigurava okvir da se bijes napuni energijom i izbije na površinu. Pravu ćemo promjenu moći postići samo ako shvatimo da su naš bijes, tuga, ljubomora, osjećaj da nismo sretni... te naše ponašanje povezano s tim osjećajima gotovo uvijek posljedica neke unutarnje povrede.

Stoga moramo prestati neprestano tražiti opravdanje za svoje ponašanje – moramo preuzeti odgovornost za svoj (primjerice) bijes te biti svjesni da on proizlazi iz naše povrede.

3. korak: doživljaj i empatija

Da bismo, dakle, bili u stanju iscijeliti svoje unutarnje rane, moramo prepoznati obrasce ponašanje koji su ukorijenjeni u njima. Potom moramo preuzeti odgovornost za to ponašanje. Kad se, primjerice, bijes, tuga, ljubomora, osjećaj da nismo sretni... ponovno pojave u našem životu, ne bismo smjeli svoju pozornost usmjeriti na okolinu tražeći razlog svog ponašanje diktiranog negativnim emocijama. Umjesto toga, savjetuje dr. Wanderer, usredotočite se na samu emociju. Osjećate li, primjerice, bijes, dopustite si doživjeti ga u potpunosti – doživjeti kakva je određena emocija.

4. korak: povratak

Kad određenu emociju potpuno doživimo, vrijeme je da se vratimo u prošlost kako bismo otkrili korijene te emocije, izvornu povredu koja "hrani" tu određenu emociju. "Možemo naći brojne male povrede, ali nemojte stati na prvoj, pokušajte kopati dublje i otkriti prvobitnu povredu", savjetuje dr. Wanderer.

"Istražite kako je i u kojim okolnostima ta određena unutarnja rana nastala." To možemo postići jer prošlost je tu s nama – u podsvijesti. Sada s namjerom iznosimo te povrede na svjetlo svijesti. "S tom unutarnjom ranom ne trebamo ništa činiti. Sve što je potrebno jest da budemo budni, motrimo s punom pozornošću", ističe psiholog.

Ne smijemo dopustiti umu da počne raditi donoseći prosudbe o situaciji u kojoj smo pretrpjeli povredu. "Počne li um raditi, proces svaljivanja odgovornosti na druge nikad neće prestati, a mentalna povreda u nama nikad se neće iscijeliti. Štoviše, postat će još teža", upozorava. Kad god u trenucima u kojima osjećamo tugu, bijes, nesretni smo ili ljubomorni imamo tu priliku, trebamo se vratiti u prošlost – tako ćemo imati sve više i više iskustva u detektiranju mentalnih povreda u pozadini svojih negativnih emocija i neprihvatljivog ponašanja.

5. korak: oporavak

S budnošću i bez prosuđivanja, pogledajmo kako je određena mentalna rana nastala u nama – tako ćemo prepoznati uvjetovane obrasce uma i to je jedini način da ih se poremeti, kaže dr. Wanderer. "Kad se svjesno vraćamo u vlastitu prošlost i s punom budnošću gledamo mentalnu povredu, ta budnost i svjesnost pretvaraju se u iscjeljujuću silu", zaključuje psiholog ističući: "Svjetlost svjesnosti je lijek, ona iscjeljuje naše mentalne povrede a da mi ne moramo išta učiniti za oporavak.

Kad budnost svjesnosti dosegne mentalnu ranu, ona će biti iscijeljena. Potom će izblijedjeti i nestati. Nestankom povrede, obrazac ponašanja generiran tom određenom povredom također će nestati. To je početak stvarnih promjena u našem životu jer ne samo da se mijenja naše ponašanje nego se i vraćamo jednoj od elementarnih kvaliteta života: budnoj, svjesnoj pozornosti. Ta će nas pozornost ubuduće čuvati od patnje zbog mentalnih povreda."