Kako ga je definirao Freud?
Upišemo li riječ ego u Google tražilicu, naići ćemo na mnoštvo članaka o tome da je ego naš unutarnji neprijatelj, kako ubija kreativnost i unutarnji mir, da nam uništava odnose i zbog njega možemo patiti na milijun različitih načina. Nažalost, ta se riječ već toliko dugo koristi u negativnom kontekstu da postaje čudno ako ga netko koristi na originalan način, onako kako ga je definirao Sigmund Freud.
Freud je unutarnji svijet čovjeka podijelio na id, ego i superego. Id su nagoni, instinkti i nesvjesni porivi koje bismo mogli nazvati onim životinjskim u čovjeku. Superego je savjest, moral, ideja o idealnom sebi i sastoji se od društvenih normi i pravila ponašanja koja smo usvojili u djetinjstvu, tijekom školovanja i kao odrasli ljudi.
Ego je, pak, negdje u sredini; on čuje i ono što govori id i ono što govori superego te odlučuje kako komunicirati sa stvarnim svijetom. Prema Freudovim riječima, id je poput konja, a ego je poput jahača na tom konju koji uvijek mora držati uzde i provjeravati superiornu snagu konja.
Procjenjuje što je realno, što nije
Ego može uvažiti mišljenje superega i ne dopustiti nam agresivan ispad ili impulzivno izražavanje seksualne želje koji dopiru iz ida. Kada dobro funkcionira, ego nam omogućuje da svoje želje i potrebe zaista i ostvarujemo, jer dobro procjenjuje što je realno, a što nije; što možemo, a što ne možemo.
Kad bismo ego htjeli do kraja pojednostaviti, mogli bismo reći da je ego „ja“ – naš vlastiti doživljaj sebe u stvarnome svijetu kakav jest. Taj „ja“ nam je itekako potreban, bez njega ne bismo mogli funkcionirati. Zato su savjeti koji nam govore da se riješimo ega neostvarivi, a radimo li protiv ega, svom unutarnjem svijetu nanosimo veliku štetu.
U većini self-help literature sinonim je za sebičnost, aroganciju...
Iako je Freudov rad tijekom posljednjeg stoljeća toliko kritiziran da je dobio i nadimak Fraud (eng: prijevara), njegov utjecaj na psihologiju i suvremenu kulturu je golem. Bez obzira na ono što mislite o Freudu i „ispravnosti“ njegovih ideja, riječ ego njegov je konstrukt. Nažalost, ova se riječ u svakodnevnom jeziku i većini self-help i duhovne literature koristi kao sinonim za taštinu, sebičnost, aroganciju ili bilo koju verziju isticanja sebe i svoje važnosti, što s njenim pravim značenjem nema nikakve veze.
Kad bi problem bio samo semantičke prirode, mogli bismo ga zanemariti. No ovaj problem ima puno veću težinu. Kad jednom usvojimo stav da je ego loš i da ga trebamo tretirati kao unutarnjeg neprijatelja, počinjemo sami sebe kritizirati i etiketirati lošim onaj dio sebe koji je zapravo proizvod unutarnje boli.
Kao primjer uzmimo nekoga tko izrazitu pažnju poklanja svom izgledu i voli kupovati skupe stvari. Objašnjavanje takvog ponašanja riječima: „To je ego“ toj osobi ne govori ništa drugo doli da je loša i da takva ne bi trebala biti.
Retraumatiziranje samoga sebe
Recimo da ta osoba zaista odustane od polaganja na svoj izgled i kupnje skupih predmeta te se sasvim promijeni. To nije nemoguće. Ponekad se događa da neki ljudi nakon izrazite materijalističke faze života sasvim izokrenu svoj sustav vrijednosti (naročito kad im se dogodi neka tragedija ili ako se suoče s ozbiljnom bolešću) pa postanu duhovno orijentirani, počnu pomagati siromašnima i stalno biti na raspolaganju prijateljima i rođacima. Međutim, lako se može dogoditi da i u takvom ponašanju raskrinkaju ego jer se uhvate kako maštaju o tome da im netko odaje priznanje ili se divi njihovoj dobroti.
Tada ta osoba na nov način postaje „loša“ i njeno vrebanje „lošeg dijela sebe“ može postati trajno stanje autodestrukcije koje se očituje strogošću i kritiziranjem sebe, a to uzrokuje kroničnu iscrpljenost, izgubljenost i pad samopouzdanja. Ono što se zapravo ovdje događa jest retraumatiziranje samoga sebe.
Samo dodavanje soli na ranu
Ako smo kao mali naviknuli na razne načine u očima svojih bližnjih biti loši, poslije će nam biti prirodno da tražimo ono loše u sebi. Kad nam netko koga smatramo autoritetom kaže da bismo nešto trebali raditi i kako je to za nas dobro, mi ćemo, naravno, krenuti tim putom. Naročito samouvjereno ćemo krenuti ako nas na kraju tog puta čeka obećana nagrada u obliku sreće, prosvjetljenja ili unutarnjeg mira.
Baš kao i tjelesna rana, emotivna rana može zacijeliti jedino uvažavanjem boli i njegom, a korištenje riječi ego na ovakav, samokritički i autodestruktivni način ne liječi bol, nego samo dodaje sol na ranu.
Ego liječi povrede iz djetinjstva
Sve što radimo iz ega, radimo da bismo zaliječili svoje povrede iz djetinjstva. Tako će netko pokušati zasjati pomoću izgleda i skupih predmeta, neke osobe će skupljati titule, neke će stvarati sliku idealnog doma, a netko će se truditi da učini što više dobrih dijela. Ova lista može biti beskrajna i, naravno, nema ništa loše u tome da si priuštimo nešto skupo, ako smo u mogućnosti.
Kao što nema ništa loše u akademskom napretku, ni u stvaranju ugodnoga doma ili u činjenju dobrih djela. Međutim, pokušavamo li time zamaskirati ili zaliječiti osjećaj bezvrijednosti, praznine, nevažnosti, nevidljivosti – nećemo uspjeti. Još ćemo se gore osjećati budemo li se nakon toga kritizirali i etiketirali sebe kao lošu osobu jer smo „vođeni egom“.
Upravo suprotno, tada treba osnažiti ego
Pokušaj da liječimo svoje povrede skupim stvarima, titulama ili predodžbama o idealnom domu sasvim je logična i prirodna slijepa ulica. Nama se čini da je prava vrijednost u tome zato što su to mjerila koje nam nameće društvo. Nakon što zalutamo u jednu takvu slijepu ulicu, zadnje što nam treba je autodestrukcija kroz kompulzivnu potragu za svojim unutarnjim neprijateljem zvanim ego.
Ono što nam je potrebno upravo je suprotno – trebamo osnažiti ego stvaranjem boljeg kontakta sa svojim osjećajima, željama i potrebama, uvažavanjem i njegovanjem svojih dječjih povreda, boljim razlučivanjem onoga što činimo radi sebe od onoga što činimo radi drugih. Jedino nas takav ego može voditi prema životu kakav zaista želimo živjeti.
Pročitajte i:
.png)
.png)
