Kći se žalila ocu kako je njen život grozan i jadan, te je govorila da ne zna kako će to sve izdržati. Bila je umorna od borbe i neprestanih problema koji su se nizali jedan za drugim. Njen otac, kuhar, odveo ju je u kuhinju. Uzeo je tri lonca, napunio ih vodom i stavio na štednjak. Kad je voda zavrila, u jedan je lonac stavio krumpir, u drugi jaja, a u treći zrna kave. Pustio ih je da kuhaju neko vrijeme, ne govoreći svojoj kćeri ništa. Ona je gunđala i nestrpljivo čekala, pitajući se što njen otac sad izvodi.

Dvadesetak minuta kasnije isključio je štednjak, izvadio iz lonaca kuhani krumpir i jaja, a kavu natočio u šalicu. Okrenuo se kćeri i upitao je: „Što vidiš ovdje?“

„Krumpire, jaja i kavu,“ odvrati ona nervozno.

„Pogledaj bolje,“ reče on, „i dodirni krumpire“. Ona to učini i zaključi da su krumpiri mekani. Otac joj zatim reče da uzme jaje i oguli mu ljusku. Primijetila je da je jaje tvrdo kuhano. Naposlijetku, on zatraži kćer da popije gutljaj kave. Ona posluša i licem joj se razlije osmijeh zadovoljstva.

„Što sve to znači, oče?“ upita ona.

On joj objasni da su krumpiri, jaja i zrna kave bili suočeni s istim izazovom – ključalom vodom. No, svaki je reagirao drugačije. Krumpir, koji je bio tvrd i nepopustljiv, postao je mekan i slab. Jaja su bila krhka, meku unutrašnjost štitila je tanka ljuska, a nakon izlaganja vreloj vodi, unutrašnjost jajeta postala je čvrsta. A zrna kave su bila jedinstvena. Nakon kuhanja u vreloj vodi, promijenila su vodu i stvorila nešto novo.

„Što od ovoga si ti?“ upita on svoju kćer. „Kad izazov pokuca na tvoja vrata, kako reagiraš? Jesi li krumpir, jaje ili zrno kave?“