Unutarnja praznina i glad za ljubavlju

Negdje duboko u sebi svi želimo biti voljeni. Onoliko koliko je ta želja bila neispunjena u djetinjstvu, toliko ćemo u odrasloj dobi tražiti načine da je zadovoljimo ili ćemo se zatvoriti prema svakoj mogućnosti da budemo voljeni, osim površino. Ovo drugo razlog je zašto mnogi od nas odrastaju u domu u kojem se osjećaji ne izražavaju. Bilo kakav emotivni doživljaj – ne pokazuje se. Emotivna distanca koju stvara takav stoički stav u djeci ostavlja osjećaj da nemaju sigurnu luku.

Neispunjena čežnja da budemo voljeni, prihvaćeni i cijenjeni vodi neke od nas u potragu za duševnom hranom na svakakva pogrešna mjesta. Ako je glad ekstremna, koristimo opojna sredstva da bismo ispunili unutarnju prazninu. No kemijski učinak droga, duhana ili alkohola samo privremeno ublažava bol te praznine.

Roditelji koji osjećaju unutarnju prazninu, te stoga i glad za ljubavlju, postupaju prema svojoj djeci iz uskraćenosti umjesto tjerani porivom stvarne brige o djetetu kao jedinstvenoj osobi. Kad odgajamo djecu iz potrebe da se osjećamo voljenima, skloni smo donositi odluke koje ublažavaju našu vlastitu potrebu umjesto odluka koje su doista najbolje za našu djecu.

Nerazriješeni strah da nismo istinski voljeni truje svaki oblik roditeljstva. Takav strah može se pokazati na jedan od ovih načina:

  • pretjerano ugađate svojoj djeci, kupujući njihovu ljubav
  • teško vam je postaviti djeci granicu
  • teško ostajete dosljedni i čvrsti
  • prirodni otpor svoje djece tumačite kao odbacivanje
  • tumačite dječje reakcije kao osobni napad na sebe
  • ništa što vaše dijete učini nije dovoljno dobro, a to odražava vaš unutarnji osjećaj nedostatnosti
  • teško vam je odvojiti djetetov identitet od svoga identiteta jer je na klimavim nogama
  • razbjesnite se na svoje dijete zato što niste u dodiru s beskonačnim izvorom snage i moći vlastitog bića i tako samo podnosite ili trpite situaciju.

Ako naše unutarnje biće nije ukorijenjeno u trajnoj ljubavi, naša će se nesigurnost rasplamsati na sve strane. Sve što naša djeca učine ili ne učine shvaćat ćemo osobno i svaku situaciju pretvarat ćemo u katastrofu. Kako dijete bude upijalo nesigurnost roditelja, tako će shvaćati da u njegovom društvu ne može biti svoje i  kroz život će hodati kao po jajima.

Suočiti se s osjećajem unutarnje praznine iziskuje hrabrost, strpljenje i predanost. Ako potreba za ljubavlju nije zadovoljena u našoj ranoj dobi, praznina koju doživljavamo može u nama uništiti sposobnost ne samo da drugima vjerujemo nego i da ih volimo. Zato je toliko važno pomoći svojoj djeci da se u svakom trenutku osjećaju i voljenima i vrijednima ljubavi tako što ćemo ih osviješteno odgajati.

Možemo početi tako što ćemo ih (pokušati) potpuno prihvatiti onakvima kakva jesu i to već sad. Dok to činimo, njihovo izvorno autentično „ja“ cvjeta i ne ostavlja unutarnju prazninu kakva izaziva sve one probleme koje doživljavaju mnoga djeca.

Od straha do osviještenosti

U trenutku kad shvatimo kako strah nerijetko uvjetuje naše ponašanje prema djeci i prepoznamo svoj „emocionalni čip“ koji smo naslijedili iz vlastite obitelji, otvara se prostor za osviješteno djelovanje i učenje kako se drugačije nositi s izazovima roditeljstva.

„Umjesto da težimo iskustvima u kojima nema straha, odvažno prihvaćamo sve situacije u kojima se zateknemo znajući da smo psihički dovoljno spretni nositi se sa strahom koji takve situacije mogu u nama izazvati“, objašnjava dr. Tsabary, „jer na taj način više se ne bojimo straha, nego ga počinjemo promatrati kao saveznika za poticanje sve veće radosti i ispunjenosti.

Svemir se ne dijeli više na užitak i nedostatak užitka, na strahovanje i nepostojanje straha, nego je umjesto toga integriran u jedno cjelovito iskustvo koje se mjeri time koliko smo duboko svjesni sebe, koliko rastemo i koliko smo u dodiru sa svojim srcem.“