Život je zanimljiv, uzbudljiv i ima smisla upravo zahvaljujući promjenama. Otud je promjena i više nego važna – ona je spasonosna. Neodvojiva od života, ona je sama priroda života. Uz njezinu pomoć život može nekamo teći, inače bi bio ustajala muljevita lokva. Ono što gotovo nikad ne uočavamo jest to da smo i sami dio promjene u vječnoj rijeci života. To ne vidimo zbog privrženosti vlastitu egu, tj. slici koju smo stvorili o sebi. To je, čini se, jedino što se ne mijenja na našem planetu. Naravno, tu onda nastaje problem, ne hvatamo korak s neizbježnom prirodom života – promjenom. Zato je pitanje kako sebe i svoj život dovesti u suglasnost s promjenom vitalno važno.
Većina nas, umjesto da se uskladi s tijekom promjene, nastoji učiniti stvari stalnima, što je pokušavanje nemogućeg. Ako stvarno mislimo nekamo stići, zaboravimo iluzije ega koji grčevito pokušava održati svoju poziciju kontrolora. Vjerujmo i otvorimo se prema onome što nam promjena donosi. Izrazimo tomu dobrodošlicu. Tada sami sebi više ne stvaramo patnju i postajemo istinski umjetnik življenja.

Sve ima svoje vrijeme

Sve što se događa, događa se u određeno vrijeme. I sve slijedi zakon rasta i opadanja. To je nepobitan zakon života i, ako ga ne poštujemo, ne možemo očekivati ništa dobro. Primjerice, posadimo li biljku, potrebno je određeno vrijeme da ona proklija, da izraste, da donese plod i napokon sazrije kako bi se, opet u pravo vrijeme, mogla iskoristiti.

Ovo „iskoristiti“ je ključno, jer što ako, primjerice, nismo hranili biljku onda kada je trebalo? Što će biti od ploda? Ili ako smo sve učinili na vrijeme, ali ne i ubrali plod. Što ćemo dobiti? Ništa korisno. Ako ne znamo koje je pravo vrijeme za što, najvjerojatnije ćemo raditi pogrešne stvari u pogrešno vrijeme i na pogrešnome mjestu i kao posljedicu ćemo imati nepovoljne rezultate.

Želimo li naučiti činiti prave stvari u pravo vrijeme, moramo razumjeti rezultate koji su posljedica naših prošlih djela. Ako su rezultati nepovoljni, onda smo sigurno nešto radili pogrešno, ili u pogrešno vrijeme, ili na pogrešnome mjestu. I to si moramo priznati. Drugim riječima, prihvatimo činjenicu da smo pogriješili, ali bez osude i traženja opravdanja. Jedino tako imamo priliku otkriti uzročno-posljedičnu vezu događaja i nadići ponavljanje istih pogrešaka u budućnosti. To je tako jednostavno, ali u praksi većini prilično teško primjenljivo.PageBreak

Kad djelovati, kad čekati?

Moramo razviti i intuiciju. Budući da okolnosti često zahtijevaju brzu reakciju, mnogo bržu od našeg analitičkog uma, razmišljamo li na uobičajeni način, naš odgovor na situaciju neće biti primjeren i pravovremen. Tako nastaju mnogi problemi, jer prilike prođu dok mi oklijevamo i premišljamo se. Tada sve naše odluke padaju u vodu, tj. bivaju pogrešne. Naravno, mogli bismo reći da se uvijek možemo ukrcati na drugi vlak – uvijek postoji druga šansa. No u koje vrijeme i pod koju cijenu?

Stoga učinimo što više možemo – vježbajmo jogu, prakticirajmo svjesno disanje ili se jednostavno družimo s djecom, igrajmo sa životinjama, boravimo u prirodi – kako bismo razvili intuitivnu moć zapažanja i sposobnost razlikovanja. Oslanjanje samo na racionalno promišljanje i osjetilnu percepciju neće nas provesti kroz more izazova koje nam život donosi, ali zato intuicija hoće.

Napokon, potrebno nam je još nešto što svi mudri ljudi posjeduju, a to je umijeće čekanja ili strpljenje. Budući da mnoge situacije u kojima se nađemo zahtijevaju upravo strpljenje, ako ga nemamo, vjerojatno ćemo pogriješiti. Da se ne bismo morali suočiti s lošim posljedicama, pomoći će nam prepoznavanje vlastite intuicije, ali i razvijanje umijeća čekanja.

Ništa ne postoji samo po sebi

Ovo fundamentalno načelo razjašnjava obje strane medalje i istodobno postojanje i nepostojanje stvari. S jedne strane, sve što postoji, postoji u odnosu na svoju suprotnost. Bolje rečeno, sve je međuovisno u svom postojanju. Lijevo ne postoji bez desno, gore ne postoji bez dolje, zadovoljstvo ne postoji bez boli, budućnost ne postoji bez prošlosti. S druge strane, ako malo dublje preispitamo svaku pojedinost, sigurno nećemo naći ništa od onoga što se vidi na površini ili što smo očekivali. To su budisti lijepo opisali riječima: oblik je praznina, praznina je oblik.I kvantna fizika je to već odavno otkrila, kao i drevni jogiji i drugi mudri pojedinci u prošlosti.

Pretpostavimo da i mi razumijemo ovu osnovnu istinu da ništa ne postoji samo po sebi. Što bi se u tom slučaju dogodilo? Najprije, promijenio bi se naš cjelokupan pogled na život. Postali bismo neusporedivo fleksibilniji u stajalištima i odnosima. Prestali bismo stvarati iluzije kojima etiketiramo druge ljude i događaje i vidjeli bismo stvarnost baš onakvom kakva jest, što bi utjecalo na nas na taj način da se ne vežemo tako grčevito za bilo koji pojavni oblik.

promjena
Mare Milin promjena
Sva je stvarnost sada i ovdje

Znali bismo da je život tu zbog nas, a ne mi zbog života. Drugim riječima, shvatili bismo da sve što postoji, postoji kako bi nam poslužilo kao iskustvo i pomoglo da učimo o različitim aspektima krajnje istine, a ne da nam stvara dodatne probleme i teret. Napokon, znali bismo da je sva stvarnost u sadašnjem trenutku, a ne na nekom drugome mjestu i u drugom vremenu koje zapravo i ne postoji – osim u našim umovima.

Tako bismo našli interes u sada i ovdje i stekli realnu moć stvaranja vlastite stvarnosti. To su koraci do ispunjenog života, punog sreće i zadovoljstva, za razliku od borbe i konflikta koje svakog dana živimo u sebi.

Sva nesreća čovječanstva rađa se zato što nismo svjesni ovih i drugih osnovnih istina o životu. Upravo zbog neznanja ljudi slijede brojne izmišljene „istine“ u nadi i vjeri da će upravo tako nekamo stići i ispuniti život. A život uvijek pokazuje Istinu koja je tu, ovdje i sada. Treba se samo otvoriti.