Kad nas netko ograničava, imamo osjećaj da ne možemo biti onakvi kakvi jesmo, nego moramo biti zakinuti; preoblikovati se, uklopiti u nečiji svijet i dio sebe izgubiti.
Ne zvuči dobro. Zašto onda na takva i slična ograničenja pristajemo? Možda bismo trebali postaviti drugačije pitanje – zbog čega ponekad iz nas izvire potreba da ograničimo druge ljude?
Bez povezivanja ne bismo bili ljudi
Naša ličnost i cjelokupno emotivno, mentalno i tjelesno funkcioniranje nastalo je iz povezanosti. Najprije smo bili povezani s majkom u njenom trbuhu, potom s članovima obitelji, pa s djecom u vrtiću, i taj se krug povezanosti, kako smo odrastali, sve više širio. Bez povezivanja s drugima ne samo da ne bismo bili oni koji jesmo, nego, na neki način, ne bismo bili ni ljudi.
Rijetki slučajevi takozvane divlje djece, koja su odrastala uz minimalan kontakt s ljudima ili bez ikakvog kontakta, svjedoče o tome da se bez povezanosti s ljudima ne razlikujemo puno od životinja. Dijete koje je odrastalo s vukovima naučilo je zavijati i hodati četveronoške, a dijete koje je odraslo s psom naučilo je lajati i također hodati četveronoške.
Postali smo oni koji jesmo putem bezbrojnih povezivanja s drugima, od početka života pa sve do sada. I ovakvi kakvi smo sada, zbog raznih iskustava povezivanja, u nekim se dimenzijama odnosa možemo, a u nekim ne možemo povezati s drugima.
Ali se nekad ne možemo povezati...
Isto tako, i drugi se u nekim dimenzijama odnosa mogu, a u nekim ne mogu povezati s nama. Neki se ljudi ne mogu povezati u ljubavi jer su ograničeni sramom od izražavanja ljubavnih osjećaja, a neki se ne mogu povezati u slobodnom dijeljenju ideja i filozofskom istraživanju života jer su ograničeni strahom od toga da će ispasti glupi ili neobrazovani.
Ima ljudi koji se ne mogu povezati s nečijom radošću zbog uspjeha jer se sami osjećaju nedovoljno uspješnima, a neki se, pak, ne mogu povezati u prepričavanju šaljivih anegdota o djeci jer se osjećaju lošim roditeljima.
Nemogućnost povezivanja nije ništa pogrešno. Upravo kao i mogućnost povezivanja, nemogućnost povezivanja rezultat je svih proživljenih iskustava, naročito onih u djetinjstvu, unutar obitelji. Kad se ne možemo dobro povezati s roditeljima, braćom i sestrama, ta nemogućnost povezivanja ostaje u nama i reflektira se i na odnose u odrasloj dobi.
Zašto pristajemo na ograničavanje?
S druge strane, dobra povezanost s drugima ono je kroz što rastemo i što nas čini da se osjećamo dobro, stoga je svakako jedna od najvažnijih smjernica osobnog razvoja upravo to – što bolje, bogatije i raznolikije povezivanje s drugima.
Zato je vrlo zanimljivo sagledati osjećamo li da nas neki odnosi ograničavaju i, s druge strane, osjećamo li ponekad potrebu da nekoga ograničimo. Ako osjećamo da nas netko ograničava, možemo to doživjeti kao frustraciju, pomanjkanje snage ili, slikovito rečeno, kao da nam je nisko nad glavom stakleni strop koji nas onemogućava da budemo onoliko „veliki“ koliki možemo biti.
Kad na to ograničenje pristajemo, onda je to uvijek u ime nečeg što se čini važnijim. Tako se često događa da žena pristaje na partnerovo ograničavanje kako bi zadržala obitelj koja joj pruža osjećaj sigurnosti. Također, u prijateljskom odnosu netko će u ime dugogodišnjeg prijateljstva pristajati na ograničenja koja mu nameće prijatelj, kao i, radi opstanka suradnje, na odnos u kojemu ga njegov suradnik ograničava.
Najčešći razlog pristajanja na nečije ograničavanje jest održavanje odnosa, naročito ako osoba koja ograničava jedino na taj način zna i može uspostaviti odnos. Prestati pristajati na ograničavanja u tom slučaju doslovno znači gubitak odnosa. Međutim, katkada je to nužno da bismo zadržali sebe i mogli napraviti korak dalje u smjeru uspjeha, kreativnosti, boljeg roditeljstva ili povezivanja s novim krugom prijatelja.
Ponekad, pak, nije potrebno prekinuti odnos, nego samo prestati pristajati na ograničenja. Da bismo to mogli učiniti, najprije moramo odvojiti svoj problem od problema osobe koja nas ograničava.
Naime, ako smo skloni puštati druge da nas ograničavaju, onda problem leži i u nama. Problemi mogu biti pretjerana dobrota koja prelazi u ulogu žrtve, ako smo naučeni da se stalno bavimo tuđim osjećajima i zanemarujemo svoje ili nemogućnost izražavanja ljutnje i postavljanja granica.
Ključ nije u promjeni njih nego nas
Katkad je dovoljno da onaj koji ograničava osjeti kako nas više ne može ograničiti da bi se s tim mogao pomiriti, međutim i to je rizik koji odnos pomiče iz uobičajene dinamike. U svakom slučaju, ključ izlaska iz ograničenosti nije u mijenjanju onih koji nas ograničavaju, nego u promjeni svog ponašanja.
Svi smo barem nakratko osjetili kako je biti i s jedne i s druge strane – kako je to osjećati se ograničenim i kako je to imati potrebu ograničiti drugoga. Potreba za ograničavanjem drugoga može izvirati iz raznih slabosti i traumatskih doživljaja.
Na primjer, suprug koji iz straha od gubitka suprugu ograničava u njenoj karijeri, majka koja zbog traume silovanja ograničava svoju tinejdžericu u uljepšavanju i izlascima, osoba koja zbog religioznog odgoja sprečava prijatelja da eksperimentira s alternativnim načinima liječenja ili otac, bivši sportaš, koji ne može podnijeti sportski uspjeh svoga sina.
Što više kvalitetnih odnosa imamo, to više živimo
Nesavršeni smo; skloni smo pristajati na tuđa ograničenja i/ili ograničavati druge. Ako si to možemo priznati, možemo i istraživati koji nas osjećaji na to navode i kada to radimo. Možemo odabirati ljude s kojima se možemo bolje povezati, koji nemaju tendenciju ograničiti nas, nego osloboditi, inspirirati, potaknuti za dalje i više.
Također, možemo osvijestiti sram, nesigurnost, odbačenost i sve ostale neugodne osjećaje koji nas potiču da pokušamo ograničiti druge.
Ispitivanje svojih osobnih granica te mogućnosti koliko smo i kada sposobni s drugima se povezati može nam pomoći da te granice malo-pomalo širimo i povećavamo mogućnost povezivanja s drugima. A svaki je odnos nova dimenzija – kvalitetan odnos je kvalitetna dimenzija. Što više kvalitetnih odnosa imamo, to više osjećamo da živimo.
.png)
.png)
