Svako od nas doživi emotivnu bol, slomljeno srce, patnju, tugu ili razočaranje. Utjeha je sve ono što će ublažiti bol. Ona je primanje, a kad god se otvorimo primanju, otvaramo se ranjivosti. Stoga je ponekad lakše pronaći način da sami sebe utješimo, no ništa nije toliko blago i lijepo, snažno i iscjeljujuće kao kad nam netko drugi pruži utjehu.

Očekujemo je od onih koji su nam najbliži, no nerijetko se iznenadimo kad nas utješe oni od kojih to najmanje očekujemo. Katkada su to ljudi koje ne poznajemo, koje slučajno sretnemo, ponekad i neki lik iz priče ili nevina mudrost našeg djeteta. Utjehu nećemo dobiti ako svoju bol skrivamo i bježimo od nje. No, suočiti se s boli i otvoriti nekome svoju ranjivu stranu traži veliku hrabrost.

Stoga zapamtimo i sami: kad se nađemo u prilici da nekoga utješimo, prvo trebamo ponuditi razumijevanje, slušati, ne pokušati umanjiti ili obezvrijediti tuđu patnju. Najgore što možete reći je kako to nije ništa i da se svima to događa.

Za onoga tko pati to je nešto veliko i važno, teško i mračno, pa kad razotkrije svoju ranjivost, takve riječi mogu dodatno povrijediti osobu. U toj suptilnoj izmjeni davanja i primanja utjeha je iznad svega suosjećanje i svijest da smo u dubini svojih duša svi povezani, svi smo jedno, blistavo svjetlo ljubavi!