Ponos je sprega zdravog osjećaja vlastite vrijednosti s čvrstom spoznajom tko sam ja. Kad možemo realno procijeniti sebe i svoju vrijednost, osjećamo tiho zadovoljstvo zbog oslonca na vlastitu unutarnju snagu. Nije nam potrebno da nam se drugi dive, ne tražimo pohvalu za svoja postignuća, ne naglašavamo svoju posebnost, nego sve to smireno pokazujemo svojim djelima.

Ponos nas učvršćuje i pomaže nam da kroz život prolazimo bez neodlučnosti i sumnji, s hrabrošću da se suočimo sa svakim izazovom. Sami od sebe tražimo ispravno ponašanje i zadovoljni smo kad se odupremo bilo kakvom iskušenju. Pravi ponos motivira i nadahnjuje druge jer dijeli svoje uspjehe i veseli se napretku drugih.

No ako je osjećaj vlastite vrijednosti uzdrman, a ponašanjem upravljaju strahovi, ponos postaje štit kojim se brani ranjiva nutrina. Privid unutarnje snage, kvalitete i dobrote preuveličava se, a površne vrijednosti slabo prikrivaju unutarnji strah i nezadovoljstvo.

Pred drugima ćemo zaplesati paunov ples, ovisni o odobravanju koje dolazi izvana. No time nećemo postići puno. Prividni ponos odvaja nas od drugih jer ne možemo zatražiti pomoć, ne možemo priznati da smo pogriješili i ne možemo zamoliti da nam se oprosti.

U najgorem slučaju, taj se prividni ponos hrani tako što umanjuje druge, prisvaja njihove uspjehe, ocrnjuje ih i kritizira jer tek kad su drugi oko njega maleni, onda on može biti velik. To je opasan otrov koji truje srce. A najbolji lijek za nesretno srce je ljubav – ali ponajprije ljubav i suosjećanje prema sebi. Iz te čvrste točke oslonca možemo razviti pravu unutarnju snagu i pravi ponos!