Poziv za koji misliš da ga nećeš preživjeti
Poziv u kojem čuješ da ti je dijete nastradalo na pješačkom prijelazu, da je na njega naletio policijski automobil, misliš da nikad nećeš doživjeti. Ni preživjeti. Ne mogu se ni sjetiti svoje prve reakcije.
Kad razmišljam o svemu, nekoliko mjeseci poslije, svjesna sam da je pravo čudo što je moj sin preživio jer je, po mnogim statistikama, cijeli slučaj mogao završiti potpuno drugačije. Imao je nekoliko prijeloma kostiju noge i teške razderotine kože, a komad stakla stajao mu je zabijen u vratu nekoliko sati, sve do operacije.
Kad sam se sabrala nakon strašne vijesti, nisam prestajala ponavljati: „Hvala, moje dijete je živo. Hvala što nam je to vrijeme poklonjeno.“ Unaprijed sam se zahvaljivala i za najboljeg kirurga koji će operirati moje dijete (iako nisam znala o kome je riječ) i za svakoga tko mu donosi zdravlje, za sve dobro što se događa njemu i nama kao obitelji.
U tom teškom trenutku znala sam da će sve završiti najbolje moguće za sve nas. Imala sam povjerenja. Imala sam mir, koliko god majka u jednoj takvoj situaciji mira može imati...
Najvažniji alat samopomoći
Zahvalnost je već niz godina najvažniji alat samopomoći u mom životu. Spasila mi je život nakon moždanog udara, a pomogla mi je i da, najmirnije što se može, primim i procesiram informaciju o životnoj ugroženosti mog sina. Poučena prijašnjim iskustvom, naučila sam vjerovati da mi se događaju samo dobre stvari i da se onda kad očekujem dobro, čak i u nečemu lošem, to dobro umnožava.
U tim situacijama jedino moramo biti strpljivi jer potrebno je pustiti vrijeme da odradi svoje, kako bismo mogli sagledati širu sliku. Zato je uvijek dobro imati na umu, što god se ružno događalo, da se u tome skriva i nešto za nas dobro.
Koliko god velika ta hrpa „smeća“ bila, nemojte prestati povećalom u njoj tražiti nešto dobro za sebe. Nekad će vam za to trebati vrlo veliko povećalo, ali kad-tad otkrit ćete o kojem je dobru riječ.
Moždani udar u 39. godini i zahvalnost
Prvi sam put to shvatila nakon moždanog udara koji sam preživjela u 39. godini života. U procesu preispitivanja koji je uslijedio, zahvaljujući prethodnom višegodišnjem „gutanju“ ogromnih količina knjiga za samopomoć, osvijestila sam svoju nezahvalnost. Sve što sam imala i čime sam bila okružena podrazumijevalo se. Toga sam se posramila i odlučila sam to srezati u korijenu.
Umjesto da mi dan počinje stresno, misleći na obaveze koje „moram“ napraviti, počela sam nakon buđenja – u vrijeme kad smo energetski najčišći, a naš „majmunski“ um najtiši – prakticirati zahvalnost. Tim jednostavnim, jednominutnim ritualom „popločavam“ svoj dan lijepim namjerama i podižem si vibracije.
Započinjem generalnim zahvalama, primjerice: „Hvala na ovom divnom danu koji je ispred mene; hvala što je samo dobro u mom životu; hvala što su moja djeca baš moja djeca; hvala što me moj muž voli kad me nije lako voljeti; hvala što smo živi, zdravi i što smo svi na okupu“, a ponekad, ovisno o inspiraciji, zahvaljujem i na banalnostima poput: „Hvala na toplom pokrivaču koji me grije i hvala na sniženju na kojem sam ga kupila!“ Možemo biti zahvalni na brojnim, malim i velikim, stvarima u životu jer i danas postoje mnogi koji se toga jutra nisu probudili.
Nakon nesreće
U Janovoj nesreći bilo je toliko sreće. Preživio je. Na njemu se gotovo ni po čemu ne primjećuje da je pretrpio tešku prometnu nesreću. Ima metalnu šipku u nozi i ožiljke po tijelu, ali, na sreću, on se same nesreće ne sjeća i ne razmišlja o njoj.
Sama sam prije koji dan prelazila preko istog pješačkog prijelaza, mislila sam da će mi srce iskočiti iz grudi. Imala sam osjećaj da je mi netko isisao život iz tijela. Kad sam pitala Jana kako se osjećao kad je prvi put nakon prometne nesreće tuda prošao, odgovorio mi je: „Bio sam sretan što sam živ.“ To je ono što je u srcima svih nas ostalo nakon nesreće. Sreća i zahvalnost.
Jedni drugima smo pomagali
Iako smo kao obitelj vrlo bliski, taj nas je događaj još više povezao. Puno smo razgovarali o nesreći, govorila sam Janu da policajac koji je vozio sigurno prolazi kroz puno teže trenutke, kao i brojni očevici koji su svjedočili događaju. Jedni drugima smo pomagali da kroz taj bolan događaj prođemo što manje emotivno ozlijeđeni, da jedine ozljede budu fizičke jer one lako zacjeljuju.
Moj mlađi sin Vigo kao da je u tih nekoliko dana naglo odrastao, nosio je brata u danima u kojima nije mogao hodati i neprestano se brinuo o njemu jer dijele sobu. Ovakva ružna situacija ukazala nam je na prave životne vrijednosti.
Karijerni uspjeh
Druga lekcija koju sam naučila u zadnje vrijeme vezana je uz moju karijeru i glasi: Ono što ti nedostaje, baš to trebaš hrpimice dijeliti. Posljednje dvije godine, kroz svoje videoklipove na You Tube kanalu bezrezervno sam davala ljubav, podršku, motivaciju, inspiraciju...
Svakih tjedan dana stala sam pred kameru i pričala o stvarima koje sam naučila i doživjela. Zauzvrat sam dobila ganutljive poruke ljubavi i podrške od svojih gledatelja, a zahvaljujući velikom broju pratitelja mog kanala iz Srbije, za moju knjigu Ono što ostaje, uvijek ljubav je zainteresirao se najveći srpski izdavač, i upravo ovih dana knjiga je prevedena i objavljena na njihovom tržištu.
Najprodavanija knjiga na svijetu
Počašćena sam i što su me iz europskog društva The Association of Transformational Leaders pozvali da budem dio tima od 38 autora iz područja duhovnosti i pridonesem stvaranju knjige Transformation Lessons. Svatko od nas je, pod uredničkom palicom Marie Diamond, renomirane govornice i autorice, poznate po sudjelovanju u filmu Tajna, napisao jedno poglavlje, osobnu priču na temu korjenite životne promjene uz alate samopomoći.
Ja sam pisala o zahvalnosti i prevladavanju moždanog udara u poglavlju pod naslovom Thank you gratitude for saving my life. Knjiga je, u vrlo kratkom roku, na Amazonu, najvećoj svjetskoj e-knjižari, dospjela na ljestvicu najprodavanije novoobjavljene knjige u svijetu.
Hvala od srca!
Ovi predivni darovi potpuno neočekivano obogatili su moju spisateljsku karijeru i naučili me da budem otvorena prema naizgled nemogućem. Iako su nas učili da nije pristojno biti pohlepan i za nešto lijepo reći da smo spremni na još, na takve darove ja kažem upravo to: „Hvala, molim još!“ Važno je odašiljati energiju koja govori: „Silno sam zahvalna što se to dogodilo baš meni, trudila sam se, zaslužila sam sve te darove, čestitam samoj sebi i otvorena sam za nešto slično ili još i bolje“, umjesto da za svoja čuda govorimo: „Nemoguće“ i „Ne vjerujem.“
I prije sam bila vrlo zahvalna osoba, ali nakon Janove nesreće moja se razina zahvalnosti popela jednu stepenicu više. Naučila sam da iz zahvalnosti proizlaze sve najljepše stvari: i sreća, i ljubav, i poštovanje...
Ako želimo biti istinski sretni, prvo trebamo biti zahvalni na svakoj sekundi života provedenoj na ovom planetu. Uz takvu energiju, vjerujte mi, i ova će godina godina biti u nizu najboljih godina u vašem životu i na tome vam svima od srca – hvala!
.png)
.png)
