Još od djetinjstva provodila sam sate i sate pomažući drugima, ali to se onda nije zvalo volontiranje, to je bio uobičajen način života, dio ljudske prirode. Nešto je trebalo napraviti, a ja sam mogla pomoći. Donijeti susjedu kruh iz dućana, pomoći kolegi iz razreda napisati zadaću... Volontirala sam i za vrijeme Domovinskoga rata.
Gotovo svako popodne, nekoliko sam godina odlazila u Caritas Župe Presvetog srca Isusova pomagati župniku. Kad sam dobila djecu, u vrtiću i poslije u školi organizirala sam razne akcije, primjerice, za uređenje školskih prostorija ili aukciju dječjih slika za prikupljanje pomoći za djecu u Africi. To su sve bile male, jednostavne stvari, ali one su me nepovratno mijenjale.
Sve do 2014. godine svoj sam volonterski rad opisivala kao nešto usputno, ali tada sam odlučila pridružiti se nekoj humanitarnoj udruzi kako bih se „ozbiljnije“, odnosno formalnije posvetila volontiranju.
Privukla me organizacija Crveni nosovi, klaun-doktori koji donose radost djeci na liječenju u bolnicama pa sam otišla na audiciju. Bila sam jedna od rijetkih koja nije bila iz umjetničkog svijeta, ali sam ipak bila primljena. Gospodin koji je vodio audiciju rekao mi je da toliku količinu energije još nije vidio ispred sebe i kako misli da se ona može dobro iskoristiti.
Ja sam, u međuvremenu, shvatila da to ipak nije ono za čim tragam. Naime, njihove predstave po bolnicama su honorirane, a to nije u skladu s mojim poimanjem volonterskog rada. Osim toga, „vizite“ Crvenih nosova prave su male predstave, visokoprofesionalne i umjetničke, odrađene za mališane, a ja sam željela ostvarivati bliži i neposredan kontakt s djecom.
Svoje sam mjesto našla u udruzi ‘Smiješak za sve’.
Ta neprofitna udruga okuplja tete i stričeke pričalice koji djecu u bolnicama na krilima bajki i priča odnose daleko od stvarnosti. Svidio mi se taj neposredan rad s djecom dok im kroz priče dajem dio sebe, dio svoje duše. Oživljavajući priču, djetetu možete otkrivati druge svjetove, vratiti im osmijeh, naučiti ih nečem novom ili im pokloniti djelić svoje mudrosti.
Dajući sebe i svoje vrijeme bez traženja ičega zauzvrat, uvijek iznova dobivam neizmjerno puno jer osjećaj da sam nekome vratila osmijeh je neprocjenjiv. I to je ono što me uvijek iznova motivira.
Zbog svesrdnog zalaganja u „tetama pričalicama“, prije dvije godine sam nominirana za Volonterskog Oskara, zagrebačku nagradu za volontera godine, i to mi je bila velika čast. Iste godine, kad sam dobila to vrijedno priznanje, članovi udruge „Smiješak za sve“ predložili su me za predsjednicu udruge. Taj sam volonterski posao prihvatila objeručke jer sam znala da svoju energiju i entuzijazam mogu iskoristiti za probitak udruge.
Od oko 40 volontera, koliko je tada imala, danas je udruga narasla na 270 članova, od 17 do 77 godina. Od pričanja priča djeci u jednoj zagrebačkoj bolnici proširili smo se na tri, a u planu je i četvrta. Radimo i na nekoliko dodatnih projekata. Jedan od njih je volontiranje u Stančiću, centru za smještaj i rehabilitaciju osoba s tjelesnim i mentalnim oštećenjima.
Prvi put Stančić sam posjetila za vrijeme rata, sa sinom koji ima ADHD i kćerkicom koja je bila toliko malena da sam je nosila u košari.
Nisam smogla snage obići sve odjele koje su ispunili ljudi na koje je svijet zaboravio. Dobro se sjećam kako sam si na izlazu govorila: „Ma, kakav ADHD, najvažnije je da mi je dijete zdravo, sve drugo je popravljivo.“
I danas, kad s volonterima dva puta mjesečno odlazim u posjet štićenicima kako bismo im čitali ili ih izveli u šetnju, naučila sam da ništa ne uzimam zdravo za gotovo. Svijet gledam novim očima jer sam shvatila da postoje ljudi koji ne mogu ni izgovoriti što trebaju ili oni koji ne mogu pojmiti izgled plave boje neba. Zato sam zahvalna na svemu, pa i na tome da sam sposobna sama uzeti čašu vode.
Kad sam s 22 godine, mlada i nadobudna, nakon fakulteta krenula na posao, mislila sam da je najvažnije da magistriram, odlazim na posao uređena, u svilenim košuljama i odijelima. Tijekom posljednja dva desetljeća, spoznala sam da ništa ne moram i kako ništa od onoga što sam u 20-ima mislila da trebam, zapravo, nije bitno.
Shvatila sam i da u trenirci mogu odraditi bilo koji posao; kako su najvažnije stvari u životu zaista besplatne i da je najvažnije naći vremena za drugog čovjeka. Potrebno je opravdati onu ljubav koju smo dobili i podijeliti je dalje. To je najvažnije. Sve drugo proizlazi iz toga.
Više se ne zamaram materijalnim bogatstvom. Naučila sam ne vezivati se za stvari.
Znam da se ništa materijalno ne može mjeriti s vraćanjem osmijeha na nečije lice ili vraćanje nekome vjere u dobro. To je osjećaj iznad svih osjećaja. Ništa što kupimo ne može ga zamijeniti ili nadomjestiti. Nema materijalne satisfakcije ravne sreći koju pokazuje onaj kojemu ste poklonili svoje vrijeme.
Rezultati volontiranja vraćaju se kao golemo nematerijalno bogatstvo. Ljudi kojima darujete sebe neizmjerno vas obogate. Od svakoga i u svakoj prilici možete nešto naučiti, ako želite.
Kao što se kaže, svijet mijenjamo krenuvši od sebe, pritom su dvije stvari bitne – vrijeme i ljubav. U tjednu od 168 sati dovoljno je odvojiti jedan sat da biste napravili nešto dobro. Umjesto da gledate TV ili ležite u krevetu, donesite životnu odluku – krenite volontirati, darivati svoje vrijeme i ljubav. Probajte bilo što, samo se pomaknite iz svoje zone komfora.
Više o udruzi Smiješak za sve doznajte ovdje
Pročitajte i:
.png)
.png)
