Kad se ozlijedimo, znamo što trebamo učiniti

"Tjelesne ozljede je lako primijetiti jer ih možemo vidjeti. Možemo vidjeti krv ili slomljenu kost kao dokaz ozljede. Ako ste ikad bili ozlijeđeni, osjećali ste intenzivnu izvanjsku bol, možda čak vrisnuli ili viknuli od boli i tada bi svatko oko vas postao svjestan boli koju osjećate. Ali emocionalne rane su drukčije. Ponekad je iskustvo u potpunosti unutarnje - tuga, ljutnja, stres, pritisak, tjeskoba.

Možda je netko iznevjerio naše povjerenje ili nam je slomio srce. Možda je odbijeno nešto na čemu smo radili danima, mjesecima, godinama. Te rane je mnogo teže uočiti jer su skrivene i možda smo ih dugo negirali, pa nisu vidljive ljudima oko nas.

Kada imamo ranu, kao što je duboka posjekotina, odmah znamo da doživljavamo bol. Sljedeći korak je očistiti ranu, zašiti je ako je potrebno i naposljetku staviti zavoj na nju. Moramo dobro očistiti ranu da se ne inficira i dobra stvar pritom je to što vidimo kako rana izgleda.

Zašto je emocionalna rana drukčija...

Iscjeljivanje emocionalne rane djeluje na isti način, izuzevši činjenicu da ponekad emotivnu ranu dugo ignoriramo i zanemarujemo. Stoga postoji mogućnost da se ona inficira. To znači da rana može rasti, a da mi to i ne znamo. Uzrok rane može biti smrt partnera ili zlostavljanje, automobilska nesreća, razvod braka ili neka druga neočekivana situacija. Najčešći znaci emocionalne rane su tjeskoba, depresija, izolacija i gubitak odlučnosti.

Osvijestiti da imamo emocionalnu ranu je prvi korak. Drugi korak je zapitati se je li to nešto što možemo riješiti sami ili nam je potrebna pomoć. Moramo postati svjesni svakog djelića izazova koji nas očekuje jer "čišćenje" emocionalne rane podrazumijeva ponovno prisjećanje na traumatičan događaj i dopuštanje sebi da ponovno osjetimo tu emocionalnu bol. A to je vrlo neugodno.

Traženje pomoći

Kod tjelesnih rana vidljivo je trebamo li pomoć ili ne - pri hodanju, otvaranju vrata... kod emocionalne boli traženje pomoći čini se poput slabosti, podijeliti je s drugima, reći im što se događa s nama. No, zapravo je to znak hrabrosti.

Ako ste na štakama i trebate pomoć pri prolasku kroz vrata, ne stidite se toga, znate da morate zamoliti za pomoć. Emocionalna rana je također takva. Nema potrebe da se sramimo ili osjećamo manje vrijednima ako trebamo podršku u životu.

Kada je u pitanju tjelesna rana, ne gubimo vrijeme, odmah idemo liječniku, a kod emocionalnih rana čekamo danima, tjednima, mjesecima, ponekad i godinama da zatražimo pomoć.

Zadnji korak u iscjeljivanju emocionalne rane

Zadnji korak u iscjeljivanju emocionalne rane je njeno zamatanje zavojem. Ono zahtijeva vrijeme i uključuje opraštanje, prihvaćanje i otpuštanje. To je najduži dio procesa izlječenja. Kao i tjelesna rana, tako i emocionalna može ostaviti trajan ožiljak. Ne možemo očekivati da nestane tek tako, samo zato što je u početku nismo opažali.

Želim naglasiti da svoje emocionalne povrede moramo tretirati s jednakom pažnjom kao i tjelesne, ako ne i većom. Moramo biti svjesniji toga kako se osjećamo i s kime možemo podijeliti svoju bol jer praćenje napretka procesa iscjeljenja ovisi o nama.

Ne ljutite se na sebe što je potrebno vrijeme da se iscijelite. Osjetite svaki djelić rane i prođite kroz nju."