Posramljivanje drugih

U svojoj knjizi I Thought It Was Just Me (but it isn’t): Making the Journey from ’What Will People Think?’ to ‘I Am Enough’ dr. Brown navodi: „Sram je nešto što svi doživljavamo. I dok se osjećamo kao da se sram krije u najmračnijim kutovima naše nutrine, on se najčešće očituje na svim poznatim mjestima, uključujući vanjski izgled i držanje, majčinstvo, obitelj, roditeljstvo, novac, posao, mentalno i tjelesno zdravlje, ovisnost, seks, starenje i religiju.“

Mi smo loši ili smo nešto loše učinili?

Ne smijemo zaboraviti da se posramljivanjem služimo i kad odgajamo djecu, ne razmišljajući o tome kakvu im poruku time šaljemo. Posramljujući druge, poručujemo im da su neadekvatni, loši, glupi ili da negdje ne pripadaju. Međutim, uvjerenje da smo loši umnogome je drugačije od činjenice da smo nešto loše učinili. Biti loš ili neadekvatan nepopravljivo je stanje, a ono što smo loše učinili možemo ispraviti i nije toliko pogubno za našu dušu.

K tome, naša kultura prihvaća sram i kao način zabave ili društvenog diskursa. Postalo je sasvim normalno da u medijima gledamo neprijateljske konfrontacije, napade na osobe, beskrupulozna vrijeđanja, čak i u svakodnevnim diskusijama o politici, dnevnim događanjima, religiji... „Sram je osnovno ljudsko iskustvo koje unosi sve više podjela i postaje sve destruktivniji dio naše kulture“, napominje dr. Brown.

Područja života koja su posebno osjetljiva

U životu svakog od nas postoje područja u kojima smo posebno osjetljivi na sram ili pak ljudi koji u nama mogu dotaknuti to bolno mjesto. To nam se događa na poslu, u ljubavnim vezama, s prijateljima i djecom. Uvjerenja da smo loše majke, previše ambiciozne, nedovoljno vitke, seksepilne i zanosne često se formiraju na osnovi onoga što nam se spočitava, posramljujući nas i ugrožavajući naš emotivni i psihološki integritet.

Tu su i teme poput ovisnosti ili mentalnog zdravlja, koje su u mnogim kulturama tihi plamenici na kojima se krčkaju toksini srama. Čak i nespremnost da se alkoholizam u našoj kulturi jasno definira dovoljno govori tomu u prilog. Mnogi, naime, vole čašicu ili su, jednostavno, „boemi“, a riječi ovisnost ili alkoholizam tabuizirane su našim osjećajem srama.

Protuotrovi za sram

Dr. Brené Brown napominje da je veoma važno razviti otpornost na sram. Jedan od ključnih koraka k tome je stjecanje hrabrosti. Ovdje moramo znati razlikovati hrabrost kojom se ubijaju zmajevi i ide u rat od obične hrabrosti koja nam je potrebna da izgovorimo ono što nam je na srcu.

U kulturi isključivanja, posramljivanja i straha važno je razviti empatiju i suosjećajnost koje su protuotrovi za sram. Ove dvije komponente ključne su u razvijanju otpornosti na sram, kao i sam razgovor o sramu.

O empatiji i suosjećajnosti često se govori, no važno je naglasiti da je empatija vještina koja se vježba. „Empatiju definiram kao sposobnost da dopremo do svojih vlastitih iskustava kako bismo se povezali s iskustvom koje nam netko prenosi“, kaže dr. Brown.

Vježbajmo hrabrost

Kako bismo mogli razviti empatiju, trebamo biti sposobni vidjeti svijet onakvim kakvim ga drugi vide; biti netko tko ne osuđuje, razumije osjećaje druge osobe i komunicira tim razumijevanjem. To nije uvijek lako, ali je moguće. Sljedeći put kad netko s vama podijeli posramljujuću priču iz svog života, nemojte ga sažalijevati, nego suosjećajte i pokušajte ga razumjeti te budite emotivno angažirani.

Nitko nema koristi od sažaljenja ili daljeg posramljivanja, a od empatije svi imamo golem dobitak: povezujemo se i jedni za druge stvaramo mrežu međusobne podrške.

A ne sažaljenje

„Hrabrost nam daje glas, a suosjećanje nam daje sluh. Bez njih nema mogućnosti za empatiju i povezivanje“, slikovito objašnjava dr. Brown. Također, važno je znati razliku između empatije i sažaljenja: empatija nas povezuje, a sažaljenje odvaja. Kad nekome povjerimo neki sraman događaj iz svog života, mi nipošto ne želimo sažaljenje, nego tražimo razumijevanje.

Sažaljenje znači da se odvajamo od drugih. Kad ga osjetimo, pomislimo: „To se meni nikad ne bi dogodilo, ali jadan ti...“ Na taj način podignuli smo zid i odvojili se. Empatijom i iskrenim razumijevanjem, pak, te zidove rušimo. Ako sam, na primjer, danas djetetu za ručak dala vrećicu slanih štapića, jabuku i sok jer nisam stigla pripremiti obrok od cjelovitih žitarica i povrća, meni ne treba osuda. Potrebno mi je razumijevanje. Ne želim se osjećati još gore i usamljenije.

PageBreak

Kad osjećamo sram, posebno je toksično to što nas taj osjećaj sprečava da budemo autentični. Živimo u strahu od osude i isključivanja, pa radije stvaramo i nosimo poželjnu masku umjesto da pokažemo svoje pravo lice. Istovremeno, pokušaj da budemo prihvaćeni je kontraproduktivan jer sram rađa sram.

Tako se počinjemo sramiti što se krijemo i što našim ponašanjem i vezama dominira mimikrija. „Mi ljudima govorimo ono što žele čuti ili ne govorimo onda kad je potrebno. Zauzvrat, osjećamo sram jer smo nepošteni, pogrešno predstavljamo svoja uvjerenja ili ne zauzimamo važan stav“, objašnjava dr. Brown.

Što je autentičnost i zašto je ona važna za prevladavanje srama?

Koliko god govorili i pisali o autentičnosti, često nam je teško u potpunosti shvatiti što ona zapravo podrazumijeva. Najbolje objašnjenje autentičnosti bi bilo: autentični smo onda kad nas svi ljudi iz različitih sfera našeg života – osobe koje se međusobno ne poznaju, a poznaju nas – opišu na sličan način. To znači da svojom slikom ne manipuliramo ovisno o okolnostima; naprosto smo ono što jesmo, uvijek i posvud. Za autentičnost je potrebna hrabrost i otpornost na sram.

Razvijanjem suosjećajnosti i kritičkog razmišljanja te otvorenim razgovorom o sramu razvijamo i otpornost na sram. Kad se trudimo ispuniti svoja očekivanja u vezi s izgledom, poslom ili novcem, moramo biti svjesni odakle dolaze ta očekivanja i kako ih definiramo. Razvijanjem kritičke svijesti, sami sebi omogućavamo distancirati se od sukobljenih informacija, kad se od nas zahtijeva da budemo savršene majke koje rade 12 sati dnevno, da sličimo na modele s reklama dok pravimo savršeni nedjeljni ručak...

Bolna mjesta

Sve su to kadrovi, isječci, dijelovi slagalice koji nam se plasiraju i pogađaju naša bolna mjesta. Vrlo je važno osvijestiti da mnoga očekivanja koja imamo prema sebi zapravo nisu naša, nego su nametnuta i umjetno „usađena“ u nas. Što više budemo razmišljali o tome i osjećali kakva je zapravo naša iskrena i duboka priroda, lakše ćemo poštedjeti sebe lažnih očekivanja.

Razvijanje otpornosti na sram omogućava nam da se povežemo i zaista ispunimo ono što je prirodna potreba svakog od nas: biti dio zajednice, razumijevanja i empatije, nasuprot isključenosti i posramljivanju. Moramo razumjeti da svi griješimo, ali nismo grešni.

Praktične vježbe za prevladavanje srama

Jačanje kritičke svijesti

U razvijanju otpornosti na sram veliku važnost ima jačanje kritičke svijesti. To je vjerovanje da možemo povećati osobnu moć razumijevanjem veze između svojih, osobnih iskustava i većih društvenih sustava. Princip kritičke svijesti možemo primijeniti promatrajući pitanje vanjskog izgleda i slike tijela. Nužno je uvidjeti širi koncept da bismo počeli razumijevati vlastite stavove.

Postavite sebi sljedeća pitanja:
Kakva su očekivanja zajednice u pogledu vanjskog izgleda?
Zašto postoje ta očekivanja?
Kako funkcioniraju ta očekivanja?
Kakav utjecaj ta očekivanja imaju na naše društvo?
Tko ima koristi od tih očekivanja?

Odgovorite na pitanja i prepoznajte sram!

Odgovorite na pitanja koja su osmišljena tako da vam pomognu fokusirati se na prepoznavanje fizičkih reakcija na sram. Prepoznavanje srama izuzetno je važan alat u razvijanju otpornosti na sram. Nakon što prepoznate sram, izuzetno je važno da odvojite nekoliko minuta kako biste se smirili  i sredili svoje osjećaje.
Fizički osjećam sram u/na mom/mojoj ____________.
To osjećam kao ___________________.
Znam da sam u sramu kad osjetim ________________.
Kad bi se mogao okusiti, sram bi imao okus _____________.
Kad bi se mogao pomirisati, sram bi imao miris _________________.
Kad bi se sram mogao dotaknuti, osjećao/osjećala bih ga kao ___________________.

4 elementa otpornosti na sram:

• sposobnost prepoznavanja i razumijevanja uzroka srama

• vrlo razvijena kritička svijest prema mreži srama (očekivanja okoline, pritisci medija...)

• spremnost da se dopre do drugih

• sposobnost da se o sramu govori