Zašto je ono u čemu smo bolji od drugih zapravo naša najveća slabost?

Natječemo se čitav život

Što je u tome dobro?

Dobro je jer, ako društvo primjećuje i nagrađuje one koji su bolji, onda ti koji su bolji od drugih to društvo nekamo mogu i voditi. No, bez obzira na to što, globalno gledano, to ima smisla, na osobnoj razini nas oblikuje na načine s kojima se nije uvijek jednostavno nositi.

Biti „bolji od“ stvara osjećaj svojevrsne ugode. Ugodno je dobiti peticu, biti najbolji u tjelesnom, pobijediti na natjecanju iz matematike, dobiti promaknuće na bolje plaćenu poziciju unutar tvrtke, primiti nagradu, istaknuti se u nekoj vještini, kvaliteti, talentu...

Kako izgleda usporedba?

Ta nas ugoda ispunjava, daje nam osjećaj važnosti. Poslije, u odrasloj dobi, osjećaj da smo „bolji od“ grana se u puno različitih smjerova. Neki se osjećaju boljima od drugih zato što se jako trude stvoriti obiteljsko ozračje u svom domu ili imaju tvrtku s velikim brojem zaposlenih, jer su proputovali pola svijeta ili se bave humanitarnim radom, zbog ljepote i vitkog tijela ili svoje djece koja pobjeđuju na natjecanjima u matematici ili tenisu, zato što se bore za prava životinja ili ne jedu meso, jer imaju veliku kuću s bazenom, zato što redovito idu u crkvu ili su postali učitelji meditacije, jer cvijeće u njihovu vrtu dobro uspijeva ili imaju profinjen umjetnički ukus, istančano nepce za dobra vina ili izrazito zdrave životne navike...

Lista je beskonačna. I ništa od toga nije loše ili pogrešno: imati lijep, ugodan dom, uspješnu tvrtku, vrt s cvijećem, djecu koja pobjeđuju na natjecanjima... Sve je to u redu. No, ako mislimo da je to nešto što nas izdiže iznad ostalih, ono po čemu se osjećamo boljima od drugih, onda je to jedno krhko mjesto. Kad smatramo da smo u nečemu bolji od drugih, to ističemo, pokazujemo. Baš kao što djeca pokazuju roditeljima svoj crtež ili skok u more na glavu tražeći odobrenje ili divljenje, tako ćemo i mi isticati tu svoju moć ili važnost, to mjerilo naše vrijednosti.

A što je u tome loše?

Međutim, drugima će to smetati, što je logično, jer nitko ne voli biti „lošiji od“, nitko ne voli biti u nečijoj sjeni. Neki će se, zbog emotivne dinamike unutar obitelji u kojoj su odrasli, gurati u tu sjenu i puniti nas divljenjem, ali će se kad-tad okrenuti protiv nas i oduzeti nam to što su nam dali jer nisu dobili nešto što su zauzvrat podsvjesno očekivali. A i sama dinamika „biti bolji od“ u velikoj je mjeri podsvjesna.

Jer, kad bi nas netko zapitao bismo li svjesno isticali da smo u nečemu bolji od drugih, istovremeno ostavljajući te druge u svojoj sjeni, odgovor većine nas bio bi negativan. Mali je broj onih koji u nečemu takvome svjesno uživaju.

To su krhki dijelovi našeg bića

Zato su u otkrivanju tih krhkih mjesta na kojima se ističemo izrazito važni drugi. Oni su naše zrcalo. Bez njih ne možemo vidjeti vlastitu poziciju „bolji od“ jer dok smo u toj poziciji, osjećamo i vidimo samo sebe pred zamišljenim zrcalom. Ne vidimo i ne osjećamo one koji su u sjeni. I zato će nas oni pokušavati „spustiti“, na indirektne ili direktne načine davat će nam do znanja da nešto nije u redu, kako naše isticanje nije na mjestu, da im nešto u vezi s tim smeta.

To nije ugodno, ali je korisno. Ono u čemu se osjećamo „bolji od“ zapravo su naše slabe točke, a prepoznavanje i prihvaćanje vlastitih slabih točaka itekako je važno. Prilično je lako primijetiti slabe točke drugih, ono u čemu se oni ističu i time nas i druge oko sebe bacaju u sjenu. Taj neugodan osjećaj manje vrijednosti ili nevažnosti lako je primijetiti jer izaziva ljutnju ili želju da tog nekog „spustimo“.

Otkrivati ta mjesta u sebi puno je teže. Naročito zato što nam trzavice i netrpeljivosti koje pri tom mogu nastati zamagljuju perspektivu, pa nam više nije lako ući u trag tom nečemu što je stršalo, što se pokazivalo, što je bilo izvan naše kontrole.

Potpuno izvan naše kontrole

Kad imamo nešto u čemu se težimo pokazati „bolji od“, to nije u našoj kontroli. To je u kontroli zamišljenog zrcala koje nam uzvraća odobravanjem, vrednovanjem ili divljenjem. To je slaba točka u kojoj zapravo ne vjerujemo dovoljno u sebe i zato je ističemo, tražimo od drugih da to vide, primijete, potvrde. Međutim, to je nauštrb svih onih koji pritom ostaju u sjeni i oni će se, naravno, zbog toga pobuniti.

I to je dobro, jer bez drugih koji nam vraćaju naš odraz neke dijelove sebe nikada ne bismo otkrili. Što više različitih dijelova sebe otkrijemo i prihvatimo, to bolje, jer onda te dijelove sebe na neki način posjedujemo, oni nisu više nešto što iskače izvan naše kontrole. Jer, ako iskače izvan naše kontrole, to je nešto pomoću čega nas drugi mogu kontrolirati.

Na primjer, djevojku koja se smatra boljom od drugih zbog ljepote i vitkog tijela neki muškarac može „spustiti“ pa će se ona početi njemu dokazivati, u želji za potvrdom. Međutim, netko će takvu djevojku „uzdići“ komplimentima i tako je pridobiti jer će ona o tim komplimentima postati ovisna. Ako se netko, pak, osjeća boljim od drugih zbog profinjenog umjetničkog ukusa, i „spuštanje“ i „uzdizanje“, kao i kod lijepe i vitke djevojke, mogu biti oruđe kontrole, mahom podsvjesne.

Jedno u koje drugi pušu ili ga spuštaju

Ta mjesta u sebi na kojima se osjećamo „boljima od“ možemo shvatiti kao neku vrstu jedra. Neki će ljudi puhati u to jedro da bi nas odveli u smjeru u kojemu oni žele, a netko će to jedro zgužvati kako bi nas zaustavio. Zato je ono u čemu se osjećamo „bolji od“ izvan naše kontrole, a samim time to je jedno vrlo krhko mjesto koje druge izaziva da preuzmu kontrolu nad nama ili nam dokažu kako nismo bolji.

Najbolji pristup tretiranju svojih slabih točaka, tih krhkih podloga iz kojih iskačemo u uvjerenje da smo „bolji od“, jest prepoznavajući, prihvaćajući i njegujući pristup – baš kao što je napisao gestalt-terapeut Arnold Beisser u svojoj tzv. paradoksalnoj teoriji promjene: „Do promjene dolazi kad osoba postane ono što jest, a ne ono što nije ili što bi željela biti. Tek kad je osoba ono što jest, može postati nešto drugo, što čini promjenu.“

Zahvalnost za koju oni ne moraju znati

Uz takvu pomoć drugih možemo uvidjeti čime se ističemo da smo „bolji od“, a to je prepoznavanje vrlo važno. Tek kad budemo u stanju pogledati u to mjesto u sebi i prihvatimo da je to trenutačno dio nas, nešto se u vezi s tim može i promijeniti jer najsnažniji utjecaj na naše ponašanje ima ono što je i nama samima duboko skriveno.

Možda će zvučati čudno, ali sljedeći put kad vas netko pokuša „spustiti“, zapravo mu možete biti zahvalni jer vam je ukazao na nešto u vama što sami ne možete vidjeti. Naravno, taj netko za vašu zahvalnost nikad ne mora saznati.