Čovjek čija je životna misija sadnja stabala

Do 2004. godine, Vladimir Dimić sadio je stabla po zagrebačkim naseljima u potpunoj tajnosti, za to su znali samo njegovi najbliži, a potom je počeo javno govoriti o tom svom projektu, koji i danas radi s jednakim žarom kao na početku.

„Sadnja jednog stabla godišnje je minimalno što neka osoba mora uraditi ako osvijesti svoju odgovornost za planet koji nastanjuje. To je jednostavno, ali nije lagano. Osnovno je odlučiti da se to učini, ostalo dođe samo od sebe”, kaže Vladimir Dimić koji je do danas sam zasadio nekoliko stotina stabala u zagrebačkim četvrtima u kojima je živio i radio, a također i više stotina stabala u akcijama sadnje koje je organizirao kad god bi mu se ukazala prilika.

„Taj broj je fascinantan nakon 33 godine djelovanja, ali za mene je važno samo svako novo stablo. Stara stabla, kada se sretnemo, izgrlim, i uživam u njihovoj ljepoti, stojeći u hladovini koju pravi njihova krošnja. Moja misija završava mojim životom, i zato sam pristao na film, jer kraj je svakim danom sve bliže. Godine čine svoje, ranije sam bez po muke iskopao i po 10 rupa za nove sadnice odjednom, danas se već dobro oznojim i oko jedne. Film Čovjek i drvo je moj pokušaj da ljudima objasnim metodu, da ih potaknem da čine dobro planeti na kojoj troše svoj život, da vide kako je to moguće i jednostavno.

Kada me Dalibor Platenik zamolio da snimimo film, nisam puno razmišljao. Dogovorili smo se da, ako i jedan čovjek nakon gledanja filma uzme lopatu u ruke, kupi sadnicu, te posadi jedno stablo na zelenim površinama svoga grada, film je uspio 100 posto”, priča nam ovaj neobični ljubitelj stabala koji formalno nije nikada imao problema s vlastima zbog toga što radi, no ipak je bio dva puta upozoren da „malo obuzda tu svoju strast za zelenim gradom”.

Reakcije na film Čovjek i drvo su, kaže Vladimir, bile burne i uglavnom pozitivne, što ga je u prvi tren zbunilo, neki su ljudi ponešto krivo shvatili, ali sve u svemu zadovoljan je rezultatom i dodaje: „Konačno i moj unuk će moći, kad mene ne bude, pogledati što je radio njegov djed, pa možda on nastavi saditi nova stabla.”

Suradnja s Nosonjom iz serije Smogovci

„Od prvog dan do danas radim sve sam, služim se jedino savjetima stručnjaka o tome koje stablo zasaditi, gdje, kako i zašto, jer nisam te sruke. Discipliniran sam, te sam zahvalan za svaki dobar savjet koji sam dobio. U početku moj glavni savjetnik (do 2000. godine) je bio Đorđe Rapajić kojeg mnogi pamte kao Nosonju iz Smogovaca. Joe je osim akademije završio i šumarstvo i bio je veliki znalac svega vezanog uz šume i stabla. Danas koristim savjete radnika rasadnika Vrtnog centra Zrinjevac, gdje sam kupio većinu svojih sadnica.

Na žalost ne vodim evidenciju stabala koja sam posadio, nakon prve godine brige o stablu koje sam posadio, prepuštam ga samostalnom okrutnom životu u gradu”, kaže Vladimir. No, zna da je od 1986. do danas zasadio nekoliko stotina stabala sam, a također više stotina stabala u akcijama sadnje koje je organizirao kad god bi mu se ukazala prilika.

Da ne posadim jedno stablo godišnje, razbolio bih se

„Dokle god sam pokretan, sadim svake godine najmanje jedno stablo, jer da to ne učinim, ja bih se razbolio, osjećam to kao svoju obavezu. Jako bih volio da mnogi ljudi već ove godine počnu raditi ovo što ja radim. Naravno, film Čovjek i drvo može biti dobar poticaj za to nekom, meni nepoznatom, stanovniku ovog divnog grada. Ako svi dišemo, bio bi red da i svi sadimo, pa vi razmislite zašto to ne radite”, kaže naš sugovornik.

Za sadnju 350 stabala potrebno je nekoliko godina, a da bi te mlade sadnice postale odrasla stabla, još nekoliko godina. A samo jedno olujno nevrijeme ove godine u Zagrebu je u jednoj noći slomilo 350 stabala. Stoga Vladimir Dimić poručuje: „Dragi ljudi, znajte da stabala u našem gradu nikad dovoljno, a mjesta ima dovoljno. Zato u potragu za vašom mikrolokacijom i u akciju!”

Otkrio ga je Facebook

Redatelja i snimatelja filma „Čovjek i drvo”, Dalibora Platenika, pitali smo kako je saznao za to što Vladimir radi i odlučio snimiti film o njemu, a ne samo televizijski prilog.

„Ono što me je ponukalo na snimanje filma bili su njegovi statusi na Facebooku koje sam zapazio prije godine, kada bi ljeti pisao:

'Danas sam ustao u četiri sata ujutro, zalio sam deset stabala s deset litara vode, velike su vrućine i stablima je potrebna voda'. Zapitao sam se, zbog čega tolika njegova briga o stablima. Porazgovarao sam s njim, on je pristao na moju ideju da snimimo dokumentarni film o njegovom radu i s time smo započeli negdje u svibnju 2018. godine.”

Dalibor i Vladimir imaju i slične svjetonazore u pogledu čovjekova suživota s prirodom te potječu iz sličnih sredina. Vladimir je rodom iz Vinkovaca, a Dalibor iz Požege. Oba su grada nekada obilovala stablima i zelenilom. Dalibor je od djetinjstva volio izlete u prirodu, šetnje Papukom i potrage za gljivama.

Primjer za generacije koje dolaze

„Mislim da su osobe kao Joda vrlo rijetke. Suradnja s njim na snimanju dokumentarca bila je spontana i bez prevelikih planiranja. Imali smo dogovoreno pojedinačne radnje za neki dan i tako smo i radili, no nije bilo strogih redateljskih planova, već sam pustio da ono najbolje izađe iz našeg junaka filma. Ljubav prema stablima, prema prirodi, njegova životna filozofija utjecali su i na mene. Nakon što sam snimio prvi dio filma, poželio sam i ja posaditi nekoliko stabala u Velikoj.

Kad bi ovakvih ljudi bilo više, svijet bi bio puno bolje mjesto za život. Neka on ostane primjer mnogim generacijama kroz film, kako bi trebalo živjeti."