Naša žudnja da volimo i budemo voljeni

"Produhovljena ljubav najuzvišeniji je oblik ljubavi. Kada odnos gradimo s punom sviješću o svojoj duši, osjećamo duboku povezanost koja nadmašuje granice svih naših ljudskih, romantičnih odnosa i pruža nam uvid u našu istinsku duhovnu uzvišenost. Na razini duše svi mi prepoznajemo jedni druge i znamo da je svaki odnos, naoko beznačajan ili uzvišen, tek sitna pahulja snijega u golemoj lavini blistave bijele svjetlosti koju čini sva ljubav svijeta.

Dok se naši odnosi mijenjaju i dok se mi mijenjamo s njima, dokazujemo da je svjesna ljubav moguća bez obzira na njezin oblik, bez obzira na iznenađujuće i neočekivane sadržaje. Otkrivamo da je svaki odnos jedinstven i da ima svoje vrijeme, da svršetak ujedno može biti i početak, da pri svakoj izmjeni energija i stvaranjem novog odnosa prihvaćamo novi život, nove mogućnosti.

Taj proces može biti bolan, no čak i bol može biti dar. On nas podsjeća na dubinu naših emocija, na našu sposobnost za strast i opraštanje, za velikodušnost i otvaranje, ali i na našu žudnju da volimo i budemo voljeni.

Energija duše

Iako sebe još uvijek ne možemo pojmiti u potpunosti, niti shvatiti kamo idemo, svi smo mi dio povijesti čovječanstva. Pozvani smo otpočeti razdoblje ljudskog iskustva u kojemu se oblici raspadaju kako bi se naše duše mogle uzdignuti na sljedeću razinu.

Dok u tom procesu posvećenja napuštamo nekadašnje, zastarjele oblike odnosa, oplakujemo njihov gubitak, a potom se hvatamo za rep zmaja koji nas nosi sve više, u sve dalja prostranstva svijesti. Počašćeni mogućnošću sudjelovanja u tom procesu, uzdižemo se do mogućnosti spoznavanja istinske ljubavi u svojim životima.

Ljubav koja nas zbližava, kako god izgledala, nije ništa drugo doli energija duše. Provlačila se kroz mnoge živote kako bi se izrazila upravo u ovom trenutku, upravo u ovom odnosu. Uzvišena i velikodušna, prožima svaku teškoću i izazov, ublažuje bol, stvara ljepotu i preobražava sve što joj se nađe na putu. Za istinsku ljubav ni jedan izazov nije prevelik, za nju ne postoji prevelika udaljenost.

Odnosi su put do Boga

Kao duše poznajemo tajnu: naše ljudsko iskustvo je učenje zahvaljujući kojemu otkrivamo i prisjećamo se da smo duhovna bića. Budući da je to točno - jer to je uistinu jedna istina koja obuhvaća sve ostale - možemo prestati sami sebe mučiti dok ostvarujemo sve te nove, neuobičajene odnose jer znamo da su nam ih pripremile naše duše. Svrha svakog pojedinog odnosa jest otkriti nam naše dubine i dovesti nas do spoznaje da smo svi mi duhovna bića koja žive ljudske živote.

Ljepota u svemu tome jest da kroz svoje odnose stižemo na duhovnu razinu. Dok naše osobnosti zacjeljuju, a bolni slojevi otpadaju, počinjemo uviđati da duhovni dio nas nikada neće biti potpuno zadovoljan ni jednim ljudskim odnosom. Opažamo da je svaki odnos korak naprijed na putovanju prema tom zadovoljstvu pa se možemo prestati optuživati svaki put kad okončamo neki odnos.

Krećući se kroz svoje odnose, postupno ćemo uviđati da je slom tradicionalnih oblika jedinstvena mogućnost za otkrivanje sveobuhvatnije istine - da smo svi mi, na određeni način, u međusobnom odnosu. Grijat ćemo se na svjetlosti te istine...

Slomljena srca vode nas na prag istinske ljubavi

Naše duše znaju tko smo. Što više postajemo svjesni svoje duhovne uzvišenosti, to se tajna života jasnije očituje u obliku prisutnosti koja je nekako mnogo snažnija od svih naših odnosa zajedno. Dok se predajemo biti te tajanstvene sile, osjećamo se stopljenima, združenima, sjedinjenima. Osjećamo se plemenitima i potpunima. Postajemo svoja istinska jastva, ni za koga stranci, zaljubljeni u Ljubav, upoznati s nepobitnom istinom da smo svi uistinu Jedno.

Moćna nas sila ne poziva natrag, u ono kakvi smo nekada bili, već naprijed, u svjetlost naših duša. Naši pojedinačni odnosi služe kao prelijepi ljudski oblici odgovora na taj poziv te nas blago usmjeravaju prema zajednici duhovnih bića koju svi zajedno stvaramo. Ukupan zbroj svih naših iznevjerenih očekivanja i gorkih razočaranja, naših nedovršenih rastanaka i slomljenih srca zapravo nas dovodi na prag istinske ljubavi.

Potpuna iskrenost, opraštanje, predaja i suosjećanje

Kako bi bila sigurna da ćemo ondje stići, duša je odredila da će budućnost naših odnosa istodobno biti prisilni marš, bečki valcer, epizoda sapunice Gradić Peyton i samostan. I to će biti naš povratak ljubavi. Naše duše ne traže ništa manje doli potpuno utapanje naše pojedinačne svijesti u moru Jedne Uzvišene Duše.

Kad napokon stignemo, osvrnut ćemo se i uvidjeti da smo oduvijek išli u tom smjeru, oduvijek smo postajali nešto prelijepo. Ljubav koja je pozivala naše duše na potpunu iskrenost, opraštanje, predaju i suosjećanje ista je ona veličanstvena sila u kojoj ćemo sada iskusiti svoj mir.

Stići ćemo zbog toga što smo se otvorili. I već se otvaramo. Već postajemo živi primjeri te božanske otvorenosti. Iako se sve slama, mi se otvaramo, puštamo unutra ono što je nekoć bilo vani, prihvaćamo nepoznato , opraštamo neoprostivo, jednim zagrljajem obuhvaćamo sve koji su nekoć bili izdvojeni i isključeni, u prostranstva svojega srca primamo usamljene zalutale ovce koje su bile odbačene.

Stanje bivanja zvano radost

Otvarajući se postajemo blagi. Naša se srca otvaraju. Naše se razmišljanje mijenja. Naše opsjednutosti slabe, a ovisnosti polako nestaju. To je polagan, divan proces u kojemu malo-pomalo napuštamo staro i dočekujemo novo. Otvaramo svoja srca i u njih primamo još nekoliko ljudi, samo još nekoliko iskustava odnosa, samo još nekoliko vrsta odnosa.

Uviđamo da ništa nije pogrešno, a naša srca postaju tako velika da nestaju granice, razlike i osude. Prepoznajemo uzvišenost te sveobuhvatne prisnosti u kojoj više nema stranaca, samo prijatelji.

Protežemo se, i na vlastito iznenađenje, ne pucamo. Umjesto toga, rastemo. Odjednom nam sve postaje lakše, a naša srca, za koja smo nekoć smatrali da mogu voljeti samo jednu osobu ili su bila tako ranjena da smo mislili kako više nikad neće biti sposobna voljeti, otvaraju se toliko potpuno da je u njih dobrodošao cijeli svijet.

Budućnost ljubavi

U stanju takve otvorenosti uviđamo da smo nekoć bili zajedno. Sjećamo se kako smo postojali u univerzumu nevjerojatne mekoće u kojemu nije bilo rubova, zidova, mentalnih igrica niti pravila. U tom smo nevjerojatnom svijetu bili sretni. Voljeli smo jedni druge. To nije bio osjećaj. Bilo je to stanje bivanja zvano radost.

Taj sveobuhvatan zagrljaj jest budućnost ljubavi. Kad se dovoljno razvijemo, napokon ćemo stići na mjesto na kojemu srce može otvoriti svoja vrata svemu i svima. Naše su nas duše usmjeravale na tom putovanju, a Ljubav je veličanstveno odredište kojemu su nas vodile. Sada možemo osjetiti radost. Sada napokon možemo biti zadovoljni. Napokon smo kod kuće.

Iz knjige Daphne Rose Kingma "Budućnost ljubavi: Moć duše u ljubavnim odnosima"