Sjedim pred kompjutorom, gledam u prazan virtualni papir i čekam da krene tijek misli o kreativnosti. Kako početi? U glavi imam svašta, a na papiru ništa. Hoću li pronaći dovoljno jasne i zanimljive riječi da to svašta približim vama, dragi čitatelju? Otvorili ste ovu stranicu i klizite pogledom po slovima tražeći nešto za sebe. Ne poznamo se, a ipak komuniciramo. Ja ne znam kako je to biti vi, kao što ni vi ne znate kako je to biti ja. A opet ćemo iznutra nešto podijeliti. Ja ću iz sebe nešto napisati, a vi ćete u sebi nešto pročitati.
Pišem vam iz prošlosti. Danas je 10. kolovoza, osam ujutro. Dijeli nas prostor (nalazim se u Zatonu kraj Šibenika) i dijeli nas vrijeme (između mene i vas je oko mjesec dana razlike). Kako bi se jedni drugima približili, neću pisati o sebi, niti općenito o svijetu, već o nama. Tako ćemo kreirati komunikacijski tijek koji prelazi vremensko-prostorna ograničenja. Pisat ću iz „mi“, a vi probajte osjetiti možete li se u tom „mi“ prepoznati.
Sposobnost kreiranja
Mi ljudi smo sami po sebi kreativna bića. Logika takvog zaključivanja je vrlo jednostavna. Kreirani smo i zato imamo sposobnost kreiranja. Pogled darvinistički orijentiranog uma će se na prethodnu rečenicu vjerojatno spotaknuti, a možda i angažirati određene centre u mozgu kako bi desnoj ruci dao uputu da lizne vrh kažiprsta i okrene stranicu. Ali, čak i kad bi evolucijsko stajalište bilo jedino koje priznajemo, prajuha predstavlja kreativan izvor iz kojeg je nastao nevjerojatan životinjski, a zatim i ljudski svijet. Zato, krećući se k svojem izvoru iznutra, možemo stvoriti izuzetna djela izvana.
Prepuštanje životu
Kreativnost može oploditi različite aspekte života. Ne moramo biti veliki umjetnici da bismo kreativno živjeli. Pripremiti neobično jelo, preurediti stan, iznenaditi nekog koga volimo – sve su to detalji koji hrane naš kreativan izvor koji nam na to uzvraća novim plodovima. U jednoj sufi priči neki čovjek kaže kako se ponekad osjeća kao da se u njemu bore dva psa. Jedan je dobar, a drugi loš. Na pitanje koji pobjeđuje, čovjek je odgovorio: „Onaj kojeg hranim.“ Slično je i s kreativnošću. Hranimo li izvore kreativnosti u sebi, oni nam uzvraćaju inspiracijom. Hranimo li destruktivne porive u sebi, oni nam uzvraćaju gorčinom, tupošću i bezosjećajnošću.
Kreativni možemo biti iz bilo kojeg dijela sebe. I bijes i povrijeđenost i nesigurnost se u kreativnom procesu mogu osloboditi i oplemeniti. Dok stvaraju, neki osjete strah, neki tjeskobu, neki ljubav, neki tugu, a neki ljutnju. Prepuštajući se stvaralačkom tijeku možemo otkriti što je ono što nas koči u prepuštanju životu. Sama riječ prepuštanje je za racionalan um odbojna. Pre-pustiti se zapravo znači previše se pustiti. To je onaj oslobađajući (ili zastrašujući) osjećaj odlaska u nepoznato, u nepredvidljivo. Kad se prepuštamo bez straha, intuitivno osjećamo da će nas nepoznato odvesti na pravo mjesto. Vjerujemo vlastitu kreativnom vodstvu, vjerujemo izvoru da zna kamo ide jer ima inteligenciju koja je drukčija od one naše, poznate, s pomoću koje utvrđujemo, predviđamo i projiciramo koordinate svojih života „znajući što radimo“.
Djelo kao ogledalo
Kreativnost možemo shvatiti kao proces oslobađanja, a želimo li baciti pogled unutra, u svojem djelu možemo se ogledati kao u zrcalu. Slobodan kreativni tijek nas može ponijeti, podići nas. Održavanje tog tijeka u život unosi entuzijazam i omogućuje slobodno kretanje ideja. A kad ideje nestanu, kad iznutra nastupi tišina, to je također dio stvaranja. To je vrijeme inkubacije, stanje u kojemu mir i nepomičnost omogućuju sagledavanje, doživljavanje točke zastoja ili uživanje u točki odmora. Shvatimo li kreativan proces kao riječni tok, to je predio kada rijeka postaje jezero u koje možemo pogledati kako bismo vidjeli svoj odraz.
Pogledavši na taj način u sebe, promotrivši svoje lice koje se zrcali u jezeru kreativnosti možemo otkriti puno toga o sebi i svojoj prirodi. Tu, poput Narcisa, možemo osjetiti samoljublje i uzdići se do nebesa glorificirajući svoj talent i svoje djelo. Nekima se dogodi da na krilima vlastite kreativnosti toliko polete da izgube kontakt sa zdravom prizemljenošću, s realističnim sagledavanjem vlastite ljudskosti. Neki su pak toliko kritični prema sebi i svojem stvaranju da primjećuju samo ono što ih spušta, samo ono što ih uvlači među oštrice perfekcionizma. Ogledajući se u svojem djelu, promatrajući odraz svojeg lica u jezeru, oni bi najradije zgrabili kamen, bacili ga i učinili da u odrazu sasvim nestanu.
Prepuštanje kreativnom procesu može biti jedan od najiskrenijih izraza (i ujedno, odraza) duhovnosti. Imati povjerenja u svoj unutarnji kreativni izvor znači imati povjerenja u kreativni izvor cjelokupnog postojanja. Dotičući kreativnu dubinu sebe s ljubavlju, u stanju smo izraziti dubinu svojeg bića bez straha od osude, kritike ili odbacivanja. Čime god se bavili (osmišljavali poslovna rješenja, dizajnirali odjeću, izmišljali nove igre s djecom, pisali, slikali, organizirali putovanja), uvijek će biti ljudi kojima će se to sviđati i onih kojima se to neće sviđati. Bit će onih koji u tome pronalaze puno, onih koji u tome pronalaze nešto i onih koji ne pronalaze ništa. Jedna od najvažnijih lekcija kreativnog življenja je da se ono što stvaramo ne može svidjeti svima.
Neki će shvatiti, doživjeti, a neki ne. Ipak, nedostatak inspiracije (kako za umjetnost, tako i za svakodnevni život) može biti alarm koji upozorava da treba mijenjati partnerski, obiteljski ili prijateljski odnos kroz koji stvaramo lošu sliku o sebi. Kroz kreativnost se manifestiraju fini, senzibilni dijelovi bića koji zaslužuju našu punu pažnju.