One su nam omogućile...

Nedavno je obavljena moja prva knjiga Priče o neustrašivim hrvatskim ženama, koja okuplja pedeset iznimnih žena iz hrvatske povijesti, kulture, umjetnosti, sporta i znanosti koje su zadužile naš kraj i pokazale nam što su prošle da bismo mi danas mogle studirati, imati uspješne karijere i ostvariti sve što želimo.

No put do nastanka knjige bio je sve samo ne jednostavan. I vjerojatno nikad i ne bi nastala da nisam imala nekoliko vrlo burnih godina koje su mi dale snažne životne lekcije i oblikovale me u osobu kakva sam danas.

Lutrija posla

Pohađala sam jednu od najboljih hrvatskih gimnazija, upisala željeni smjer fakulteta, diplomirala u roku i s visokim prosjekom ocjena. Sve je išlo kao po špagi. A onda me udarila recesija i hrvatska stvarnost zapošljavanja u odgojno-obrazovnim ustanovama. Svatko tko je probao zna da je dobiti posao u školi jednako dobitku na lotu. Ja nisam dobila odgovarajuće brojeve.

Osim poneke zamjene, za mene tu nije bilo mjesta, nije bilo veza koje bi me ugurale. Život me u potpunosti izbacio iz tračnica. Prvi put nije bilo nikakvih smjernica što mi je činiti. Istovremeno sam gledala kako moji vršnjaci drugih struka grade život, kupuju kuće, automobile, stanove, putuju svijetom. Ja nisam imala ništa.

Kada ti je najgore, upoznaš prava lica ljudi

Možda bih se s tim neuspjesima lakše nosila da sam imala potporu okoline i obitelji, ali nisam. Govorili su mi da su oduvijek znali kako neće biti ništa od mene, neka odem čistiti u Njemačku ili Irsku, prozivali me neradnicom i lijenčinom. Svi osim mame, jedne tete i mog partnera.

A u to sam se vrijeme svim silama trudila raditi bezbrojne honorarne poslove, gubila vid na računalu, radila noćima, a sve kako bih se izborila za svoje mjesto pod suncem i u konačnici našla neki bolje plaćen posao. Doživljavala sam mobbing, morala moliti da mi se plati ono što sam itekako zaradila i nisam se micala s mjesta, a mjeseci, pa i godine prolazili su.

Jači si nego što misliš

Bilo je dana kada ne bih mogla ni ustati iz kreveta, kada sam plakala na podu sobe i pitala se čime je jedna oduvijek uzorna i poslušna djevojčica zaslužila sve što joj se događa. No onda sam jedne večeri naprosto obrisala suze i poslala najiskreniju e-poruku u životu ženi s kojom sam željela surađivati. Nekoliko dana poslije našle smo se na kavi, a ja sam prvi put u nekoliko godina osjetila da bi se napokon moglo nešto promijeniti.

Knjige su me spasile. Uronila sam u posao, počela pisati članke, književne osvrte i biti aktivnija nego ikad prije. Jedno poznanstvo vodilo je drugome, drugo trećemu, a ja sam napokon postala veselija osoba koja je prekinula kontakte s toksičnim ljudima.

Ponovo sam počela povremeno raditi s djecom, osmišljavati razne projekte i inicijative te napokon osjetila da sve to možda ima nekog smisla. Tada su mi se prvi put ikada ljudi sami počeli javljati sa željom za suradnjom, sjetili su se mene kada bi im trebao netko da napravi dobar posao... Sve što mi je i do godinu dana prije bilo nezamislivo.

Nikada nemoj umanjivati svoje ideje

Kako sam se u tom razdoblju bavila i novinarstvom te sam intervjuirala na stotine uspješnih hrvatskih žena s karijerama na svim područjima, jednog mi je proljetnog dana pala na pamet ideja o knjizi. Naime, u to sam vrijeme u bilo kojem trenutku znala nabrojiti uspješne hrvatske liječnice, znanstvenice, učiteljice ili umjetnice, ali kada bi trebalo nabrojiti žene iz naše prošlosti, tu bih nakon desetak njih zastala.

I onda sam se zapitala zašto ja ne bih napravila hrvatsku verziju popularnih Priča za laku noć za mlade buntovnice i pružila djevojčicama uzore kakvi su meni drastično nedostajali tijekom odrastanja? Godinu dana nastajala je knjiga kojom sam željela unijeti promjene u živote naših djevojčica, potak­nuti ih na sanjanje velikih snova i dati im do znanja da mogu sve ostvariti, bez obzira na to što im kaže društvo ili njihova najbliža okolina.

Željela sam ne samo da upoznaju žene koje su zadužile naš kraj nego im i pokazati da mogu uspjeti čak i ako su iz Hrvatske. Željela sam da navečer mogu zagrliti knjigu i vjerovati da će jednog dana sve biti dobro.

Postoje dobri ljudi i sretni završeci

Time sam se vodila pri pisanju knjige, no o onome što je meni ta ista knjiga donijela nisam mogla ni sanjati. Na dan prve promocije prostor knjižare bio je dupkom pun. Toliko pozitivne energije, podrške i lijepih emocija nisam osjetila nikada u životu. Javili su mi se nekadašnji profesori, suradnici koji su mi u međuvremenu postali prijatelji, novinari, čitatelji.

Dakako, 90 posto obitelji i dalje ni najmanje ne zanima što sam napisala knjigu. Nikome od njih, osim teti, mami i mom malom bratiću Leonu nije palo na pamet uputiti mi koju lijepu riječ. No to mi više ni najmanje nije važno. U moj su život došli neki novi, mnogo kvalitetniji ljudi čija mi je podrška tijekom proteklih mjeseci pokazala da vrijedim i da mogu postići sve što želim.

Upravo to želim i svim malim i velikim djevojčicama koje će ikada zaviriti u moju knjigu. Budite neustrašive!