Jeste li na različitim stranama u odnosu?

Odnos mira i nemira

Izvor akcije i izvor reakcije

Kad se partneri, prijatelji ili roditelji i djeca sukobljavaju zbog običnih, svakodnevnih sitnica i u te sukobe ulažu mnogo energije, u podlozi je nešto dublje. Kad netko ne posprema za sobom, frustracija u vezi s tim - gdje treba staviti čaše, a gdje čarape - nema puno veze s čašama i čarapama, čak ni s pravilima. Ono što taj konflikt čini konfliktom je izvor akcije i izvor reakcije.

„Izvor akcije i izvor reakcije“ može zvučati prilično tehnički ili hladno, ali kako je riječ o vrlo suptilnim emotivnim sferama u kojima se mi ljudi dotičemo, ove riječi odabirem radi jasnoće. Netko može čaše ili čarape ne pospremati iz želje za provokacijom ili pasivne agresije - da nekomu vrati za ono što je taj netko njemu napravio prije.

To može biti i iz običnog nemara, s tim da običan nemar znači da taj netko ne mari što netko drugi želi ili treba. No, isto tako, to može biti zbog žurbe i ne mora nositi nikakvu dublju poruku. S druge strane, izjava Samo sam žurio/žurila može biti izgovor koji je tu da bi dublja poruka ostala skrivena.

Obični svakodnevni sukobi najčešće znače nešto drugo

Reakcije isto tako mogu biti razne. Reakcija može i sasvim izostati, a da se pri tom iznutra nakuplja ljutnja, frustracija ili netrpeljivost. Netko može eksplozivno reagirati jer ga situacija podsjeća na cijeli niz sličnih situacija otprije ili zato što to doživljava kao nepoštovanje ili nametanje tuđih pravila ili spolnih uloga.

Na dubljoj razini, obični svakodnevni sukobi najčešće znače nešto drugo. Često je to pitanje poštovanja i osobnih granica, pri čemu se slabost i popuštanje vrlo lako brkaju s dobrotom. Osoba koja izrazito uvažava druge lako će uvažiti i tuđe neuvažavanje ili nametljivost.

Privlačnost tih dviju suprotnosti - preveliko uvažavanje jedne osobe i izostanak uvažavanja s druge strane - najprije dovodi do slaganja, a zatim do frustracije. Ta energija koja izbija iz frustracije može postati gorivo za promjenu.

Slabost, popuštanje i manjak samopoštovanja nisu dobrota

S dobrotom se često brka i manjak samopoštovanja. Kad jedna osoba poštuje tuđe osjećaje i mišljenje znatno više nego svoje, lako će se povezati s osobom kojoj nedostaje senzibiliteta za osjećaje i mišljenje ljudi oko sebe. Osim toga, tu je i dopuštanje prelaženja vlastitih granica - udovoljavanje onima koji nisu skloni udovoljavati.

Zatim, stavljanje potreba drugoga na prvo mjesto, dok taj drugi istovremeno svoje vlastite potrebe stavlja na prvo mjesto. Sve se to veoma lako brka s dobrotom zato što nema sukoba i sve teče glatko. „Dobra“ osoba će voditi računa o tome da sve teče glatko.

Ima ograničen rok trajanja

No, to je moguće samo neko vrijeme. Ponekad to može trajati nekoliko mjeseci, a ponekad i desetke godina, ovisno o tome koliko su ti emotivni kalupi utabani unutar primarnih obitelji. Dobrota koja je zapravo slabost u konačnici ne vodi prema dobrom. „Dobra“ osoba redovito biva iskorištena, iscrpljena, izmanipulirana, iznevjerena, kontrolirana, uskraćena.

A kad takvo stanje traje dulje vrijeme, „dobra“ osoba, zbog sve te nakupljene frustracije i emotivne boli, vrlo lako može postati i agresivna. A zatim opet, osjećajući krivnju zbog svoje agresivnosti, na stari poznati način postaje „dobra“.

Dobrota koja je zapravo slabost omogućuje da vlada ono „loše“. Iako je i dobro i loše u ovom kontekstu prilično relativno jer je u oba slučaja riječ o emotivnim obrascima usvojenim u vrijeme djetinjstva, nametljivost, ignoriranje tuđih potreba i neuvažavanje lako ćemo nazvati lošima.

Dobrota koja je slabost dopušta da vlada ono "loše"

Dobrota koja je zapravo slabost potvrđuje da ono „loše“ ima pravo vladati, da je to snaga, pa je samim time u redu. Dobrota koja je zapravo slabost hrani ono „loše“ koje je postavljeno kao snaga, a samim time postaje loše jer je rezultat loš. „Dobra“ osoba gubi kapacitet da bude dobra i prema sebi i prema drugima, a „loša“ osoba se osnažuje na temelju neosjetljivosti.

Početno slaganje i kompatibilnost mogu biti snažna poveznica koja se čini harmonična, čak i čarobna. Jer, ono što negdje ispod obje osobe naslućuju je dio koji im nedostaje da bi se osjećale potpune. „Dobroj“ osobi nedostaje samopoštovanje, uvažavanje vlastite riječi, odlučnost, samouvjerenost, a „lošoj“ osobi nedostaje poštovanje, uvažavanje i priznavanje kvaliteta drugoga. I jedna i druga osoba, u odnosima u kojima obje imaju kapaciteta i želje za promjenom, u sebi trebaju otkriti onaj neotkriveni dio sebe.

Uloge su postavili davni obiteljski uvjeti

A to se ne čini prirodno. Osobi u kojoj dobrota tone u slabost nije nimalo prirodno uporno ostajati pri svom, vjerovati svojim osjećajima i svojoj percepciji, stavljati svoje potrebe na prvo mjesto. Sve to skupa u „dobroj“ osobi može biti etiketirano kao nešto loše ili agresivno. „Lošoj“ osobi nije nimalo prirodno uvažiti tuđe potrebe, poštovati drugu osobu kao jednako važnu ili jednako vrijednu jer je njena snaga utemeljena na nepoštovanju i postavljanju sebe iznad drugoga.

Uostalom, kako slabost može biti dobra? U partnerskim, obiteljskim i prijateljskim odnosima vrlo je teško odmaknuti se od etiketa „dobro“ i „loše“ te promatrati sve skupa kao jednu vrstu slagalice u kojoj su postojeću konstelaciju postavili davni obiteljski uvjeti zbog kojih nitko nije kriv jer su bili takvi kakvi jesu i takvi i dalje odjekuju kroz emotivno nabijene događaje u sadašnjosti.

"Dobra" osoba mora prestati iznevjeravati sebe

Na kraju, ono zaista dobro svodi se na to - ima li promjene ili nema. Je li pomak i s jedne i s druge strane moguć ili je moguć samo s jedne strane? „Dobra“ osoba najčešće očekuje promjenu s druge strane i to je, zapravo, čini slabom. To očekivanje i odricanje od odgovornosti da sama nešto poduzme utemeljeno je na nadi ili vjeri da je druga osoba zapravo „dobra“ te će uvažiti, vidjeti ranjivost drugoga, napraviti pravu stvar.

Međutim, „dobra“ osoba zapravo treba prestati iznevjeravati sebe i ostajati pri onom što vidi i smatra dobrim, boriti se za ono što vidi i smatra dobrim. Jedino tako svoju dobrotu može osnažiti. Ta borba ne znači uvjeravanje onog „lošeg“ u svoju sliku stvarnosti, nego upravo suprotno, odustajanje od uvjeravanja kad njene riječi ne dopiru do „lošega“.

Dobrota može biti snažna

Dobrota može biti itekako snažna. To je primjer koji od svojih roditelja trebaju i djeca kako se ne bi priklonila jednoj ili drugoj struji – „slaboj dobroti“ ili „lošoj snazi“. Jedino je snažna dobrota nešto što je zaista dobro, ono što pokreće promjene. Ali ne u onima koji se ne mogu mijenjati. Ne u onima koji će i svoju nemogućnost promjene predstaviti kao snagu – Ja sam takav/takva i gotovo!

Ta snaga nije ništa doli njihova slabost. Slabost da uvide kako su oblikovani i izađu iz tog oklopa koji im onemogućuje osjetiti dobrotu, toplinu, mekoću - sve ono što etiketiraju slabim. Dobrota koja uvažava i poštuje sebe ne dopušta onom lošem da je ošteti i spusti u nemoć. Takva nam dobrota treba. Dobrota koja zna što je dobro i ne sumnja u sebe.