Poniznost i skromnost ipak još postoje

I iz ovog posljednjeg, latinoameričkog četveromjesečnog puta, kao i na drugim putovanjima, naučio sam puno. Kako sam ovog puta bio vođen borbom Che Guevare i njegovim iskustvima, to me nužno odvelo u analizu današnje političke i socijalne situacije na tom kontinentu, a kroz vizuru malih ljudi koje sam na putu sretao.

Socijalna nepravda danas tamo nije ništa manja nego u njegovo vrijeme, a multinacionalne kompanije i sjeverni susjed SAD i dalje besramno izrabljuju te zemlje, često u suradnji s lokalnim vladama. Ljudi tamo nisu zadovoljni, ali ono što im bitno pomaže jest činjenica da su zadržali skromnost, manje su podložni potrošačkom društvu, a time i ­zadovoljniji.

Zapadna civilizacija sigurno nas ne uči poniznosti, skromnosti još manje, razmetljiva je i sva u javnom pokazivanju „uspješnosti“.

Poniznost i skromnost, ipak, još postoje, i ljudi koji tako žive, a najčešće su u onom dijelu svijeta koji neopravdano zovemo nerazvijenim, bitno su zadovoljniji od zapadnjaka. A što se te uspješnosti tiče, u borbi za koju ljudi zaboravljaju svaku poniznost i skromnost, za mene uspjeh znači nešto sasvim drugo.

Živim uspješno: nitko mi ne visi nad glavom, ne postavlja ograničenja i ne tjera me da radim ono što neću.

Sloboda je najveći uspjeh

O svom životu odlučujem sam, a pozivam svakog, posebno one „uspješne“, da se malo zamisle i odgovore sebi odlučuju li sami o svom životu? Pišem o onome što volim, biram kamo ću dalje, ma koliko to egoistično zvučalo, jako mi je drago što postoje zaista brojni čitatelji koje zanima ono što objavljujem.

Koliko „uspješnih“ može sebi priuštiti posjet mjestima koja voli i naći vremena da četiri mjeseca provedu u Latinskoj Americi ili se stalno vraćaju na Ganges? Ili, uopće, da odu nekamo kamo bi zaista htjeli otići?

Većina ljudi u svijetu zapadne kulture i potrošačkog društva uspjeh broji u stambenim kvadratima, novom iPhoneu, velikom automobilu ili sedmodnevnom turističkom putovanju u Dubai. Ja sam, na pragu šezdesetih, podstanar i ne trošim na „zemaljska dobra“; jedino čega sam vlasnik je 15 godina star automobil. Ne vode me isključivo vlastite potrebe, iako možda zvuči tako, nisam samoživ.

Sve češće i kćeri putuju sa mnom

Briga za tri kćeri ne dopušta mi baš neograničenu slobodu i život koji bi se vodio isključivo mojim potrebama, ali i to ima puno prednosti i zahtijeva malo skromnosti i poniznosti. Uostalom, sve češće i moje kćeri putuju sa mnom ili same, zarazile su se, eto, i one čudom otkrivanja svijeta. U svakom slučaju, mogu reći da sam slobodan, a neka mi netko kaže što je veći uspjeh od toga?

Na putovanjima, osim o krajevima i ljudima među koje putujem, najviše učim o sebi, ali i o društvu u kojem živim.

Shvatim, uvijek i ponovo, da Europa ili SAD nisu središte svijeta i kako se sve ne vrti oko njih, da postoje i druge civilizacije koje imaju što pokazati i naučiti nas nekim stvarima. I svaki put uvijek iznova shvatim da nema superiornih i inferiornih naroda ili ljudi, postoje samo bogatiji ili siromašniji, ali ta karakteristika nema nikakve veze s pravim ljudskim vrijednostima koje polako zaboravljamo u jurnjavi za novcem. Siromaštvo, a i bogatstvo ne mogu se mjeriti materijalnim standardima, oni su u ljudskim glavama i srcima.

Putovanja su me naučila još i strpljenju, toleranciji, poštovanju različitosti i odbacivanju negativnih predrasuda i klišeiziranih stereotipa o „drugima“.
Često u nepoznatu zemlju dolazimo s brojnim očekivanjima i nekim potpuno lažnim predznanjem koje nam ne dopušta pravi uvid u zemlju i njene ljude, do kojega se dolazi jedino prepuštanjem i povjerenjem.

Politička vlast je jedno, narod je nešto sasvim drugo

Vrlo je malo zemalja, zapravo ne mogu se sjetiti nijedne, o čijim bih ljudima govorio negativno. Moja su sva iskustva pozitivna, čak i izuzetno pozitivna, što vjerojatno ima veze s tim da u svaku kulturu ulazim otvorena srca i bez predrasuda o „prljavim, pokvarenim, lopovskim, glupim“ narodima jer mislim da takvi i ne postoje. Pojedinci da, ali narod kao cjelina nikad nije takav.

Najbolji je primjer Iran, sotoniziran u američkim, a onda i u dobrom dijelu svih zapadnih medija. Naziva ih se osovinom zla, teroristima, raznim pejorativnim imenima, pa onda, logično, za Zapad su i Iranci takvi. A ja nikad nisam upoznao ljubazniji, gostoljubiviji, srdačniji i otvoreniji narod od Iranaca. Politička vlast je jedno, narod je nešto sasvim drugo.

Zahvaljujući putovanjima, stekao sam zaista golemo životno iskustvo, shvatio da čovjek uči cijelog života i postao, rekao bih (premda zvuči prepotentno), nešto mudriji. Ponekad, kad nam je teško u svakodnevnom životu, dobro je sjetiti se što znači „teško“ iz perspektive ljudi koji, silom prilika, žive u siromašnijim i nesigurnijim zemljama.