Što se dogodi kada smo same sebi na zadnjem mjestu

Kada ću opet obući dvije iste cipele?

Ono, pisala sam već o tome, standardno betoniranje, a u srcu i duši nemir.

Spremna na operaciju

Operacija je došla u pravom trenutku. Planirala sam to riješiti dvije godine, ali naravno, nikad nisam imala vremena. Jer kud ću baš sad, sad imam ovo, sad je najviše posla, sad su praznici, sad je Božić i tako redom.

Uvijek nešto. Dok nisam više mogla stati na lijevu nogu pa čak ni tenisicu obući – i dok nisam suze lila svaku večer.

Sada znam da tako to ide u životu, dok nisi spreman i otvoren za promjene u životu one neće ni doći. E, pa ja sam sad bila spremna, sve ove godine nisam.

Operacija je trebala biti jednostavna, nema rezanja kosti, najnovija metoda, preko vikenda odležim, u ponedjeljak radim, za četiri tjedna opet trčim. Savršeno zvuči. Brzo sam nazad, nema izbivanja i mjesečnog ležanja. Govorila je tako Blaženka 13.3.2020. Jer, što može biti gore od ležanja i nerada? Obrazac ponašanja broj jedan.

Trpila sam bol i skakutala na jednoj nozi

Taj petak operacija je prošla super, ja sretna, istrpim bol do ponedjeljka i onda šibam dalje.

Prvo me ošamarila korona, svi ostali doma, nema dalje po starom. Devet dana nakon operacije dogodio se potres. U cijeloj strci trčanja van iz zgrade nesvjesno sam trčala na obje noge. Rezultat toga nakon tri tjedna utvrđeno da je pukla druga kost u operiranom stopalu.

Ono što je najgore u svemu tome da sam ja trpila bol ta tri tjedna, bol puknute kosti jer, eto, moram valjda, bit će bolje još za koji dan.

Sve radim po kući, skakućem na jednoj nozi, pravim se da je sve super. Nosim crnu anatomsku cipelu na lijevoj nozi. Glupa cipeletina baš me nervira. I usput izgleda odvratno. Ali, šta sad.

Šuti i trpi. Obrazac ponašanja broj dva.

Jadna ti sam ja

Nema još naprijed, idem na drugu operaciju. Pa sam opet za 4 tjedna kao nova. No osjećala sam da feeling nije isti. Sada sam u fazi ljutnje i bijesa, na sebe, na doktora, na cijeli svijet. Prisiljena da ležim što zbog stopala što zbog korone. Nemam kuda. Moram biti sama sa sobom.

Ali j**, ja nikad nisam bila sama sa sobom, nemam ja vremena za to. Kako se to radi, što se pita, o čemu se razgovara?

Samo sam se pitala: Zašto baš ja? Zašto se to meni događa? I ova odvratna anatomska cipeletina je još tu. Dva mjeseca nisam obukla istu cipelu na dvije noge. Jadna li sam ti ja. Žrtva. Obrazac ponašanja broj tri.

Upoznavanje sebe u 41. godini

Što bih ja to o sebi mogla saznati, a da već ne znam? Pa čovječe imam 41 godinu, sve bih već trebala znati. A u pozadini jedan mali glas tiho postavlja pitanja: Je li to to? Tako izgleda život kad odrasteš?

Osjećala sam krivnju da se to uopće pitam, pa imam sve u životu, baš sam nezahvalna.

U ta druga 4 tjedna shvatila sam da o sebi znam jako malo.

Moj naučeni obrasci ponašanja gurali su me naprijed svaki dan.

Mašina je samo vozila naprijed bez razmišljanja. U dubini duše nesretna i nezadovoljna sa samom sobom. A glas iz pozadine postaje sve glasniji: Halo ženo, probudi se, to je tvoj život, sama ga stvaraš. Pomakni se iz kaljuže, nisi drvo, ti to možeš. Ajdeeeee višeeeeee.

Nakon četiri tjedna od druge operacije, hrpe neprospavanih noći zbog kopanja po sebi, rijeke isplakanih suza tijelo je zaključilo da još nije kraj.

Pričala sam sama sa sobom, kopala dublje, čitala knjige, slušala videa, pričala sa stručnim osobama. Na dobrom sam putu, treba mi još samo malo vremena da zaokružim cijelu priču i budem mirna sama sa sobom.

Da moje srce, duša i glava budu u poravnanju. Ipak, glupa cipelatina još me podsjeća da nije kraj.

Treća operacija u dva mjeseca

Nije kraj, pukla je treća kost u istom operiranom stopalu. Treća operacija u dva mjeseca. Još 4 tjedna oporavka.

Ova operacija je baš boljela, plakala sam neprestano tri dana. Ipak, dobila sam još tri tjedna za svoje spoznaje.
U sljedeća tri tjedna sve je izašlo iz mene.

Sve godine tuge i jada koje sam si sama nametnula. Sve godine nezadovoljstva samom sobom zbog kriterija koje sam si sama nametnula i obrazaca koje sam naučila.

Shvatila sam da mi moji naučeni obrasci ponašanja uopće ne služe. Samo me razvaljuju.

Naučena da je odmaranje loše, da je to za neradnike i da nema sreće bez teškog napora dovelo me do toga da sama sebe guram do krajnjih granica i onda još preko toga.

Upala štitnjače prošle godine nije bila dovoljna. Trebalo je još nešto da me prisilno zaustavi da shvatim. Operacija stopala.

Tko sam ja bez silnih obaveza?

Zašto da šutim i trpim? Kako bi drugi vidjeli kako ja i sa zavojima i operiranim stopalom ipak radim? Čija potvrda mi treba da bih bila zadovoljna i sretna osim samo moja?

Kome se više trebam svidjeti sebi ili drugima? Kada sam se zadnji put pogledala u ogledalo i rekla samoj sebi da se volim i da sam dovoljna?

"Tko si ti bez svoje uloge žrtve?", pitala me jednom Mirta Fraisman Čobanov na radionici Žene i novac u Zagrebu. I od tada razmišljam o tome. Tko sam ja bez silnih obaveza koje sam si nametnula, betonaže i jadna li sam ti odnosa prema samoj sebi?

Hoće li me prihvatiti drugi ako budem zadovoljna, sretna i radim ono što me čini sretnom? Hoću li izgubiti svoju ekipu u kojoj nam je svima isto i ostati usamljena? Zašto mi je uopće važno prihvaćaju li me drugi ili ne?

Volite samu sebe sve ostalo će se posložiti

Zadnjih tjedan i pol je mir. Odmaram, razmišljam, radim polako.

Ne mislim više da sam zbog toga manje vrijedna, manje poduzetnica, manje majka ili manje žena. Čak naprotiv, sve sam toga puno više. Puno me više ima u odnosima u poslu.

Puno više mene. Srce, duša i glava u miru i poravnanju.

Danas, tri dana prije puna tri mjeseca od prve operacije, bez bola sam obukla dvije iste cipele. Sreća neopisiva. Kako je život nepredvidljiv, tko bi rekao da će mi velika radost u životu biti obući dvije iste cipele.

Nemir, ljutnja i bijes prešli su u zahvalnost. Glupa cipeletina stoji u hodniku. I podsjeća me na nekoga tko sam bila. Hvala joj.

Volite samu sebe sve ostalo će se posložiti. I posao, i muž i djeca.

Izvor: www.zeneinovac.com