Martin Luther King: Ako vam srce nije na mjestu, popravite to danas

Dobar si kao i svi drugi

Govorila mi je o ropstvu i kako je ono skončalo Građanskim ratom. Pokušala mi je objasniti podijeljeni sustav Juga – odvojene škole, restorane, kazališta, stanovanje; oznake za bijelce i obojene na fontanama, po čekaonicama, u zahodima – kao društveno stanje, a ne kao prirodni poredak.

Jasno mi je dala do znanja da se protivi takvom sustavu i da me on nikad ne smije natjerati da se osjećam manje vrijednim. Zatim je izgovorila riječi koje čuje gotovo svaki crnac prije nego što uzmogne pojmiti nepravdu – koja ih čini neizbježnima: “Dobar si kao i svi drugi”. U tom trenutku majka nije imala pojma kako će se dijete u njezinu naručju godinama poslije  uključiti u borbu protiv sustava o kojem je govorila.

Jednog od tih dana smjestit ću tijelo ondje gdje su mi misli

Sjećam se još jednog događaja koji sam više puta doživio u Atlanti. Pohađao sam srednju školu na drugom kraju grada – zvala se Booker T. Washington. Morao sam hvatati autobus u tadašnjem Četvrtom okrugu i voziti se na West Side. Tih dana vladala je kruta segregacija u autobusima te su crnci morali sjediti straga. Bijelci su sjedili sprijeda, no često se znalo dogoditi da su crnci, iako u autobusu nije bilo bijelaca, morali stajati jer su sjedišta bila rezervirana.

Svaki sam se put morao tijelom povući u dno autobusa, no svaki put kad bih ulazio u autobus, ostavljao sam misli na prednjim sjedištima. I govorio sebi: "Jednog od ovih dana smjestit ću tijelo ondje gdje su mi misli."

Ondje sam iz prve ruke doživio nepravdu i shvatio da se bijelu sirotinju izrabljuje jednako kao i crnce

Također sam naučio da je ekonomska nepravda sijamski blizanac rasne nepravde. Iako potječem iz ekonomski sređenog i prilično udobnog doma, nikad iz misli nisam mogao istjerati ekonomsku neizvjesnost mnogih mojih prijatelja kao i tragično siromaštvo onih koji su živjeli u mojoj blizini. Kao stariji tinejdžer radio sam dva ljeta (usprkos očevim željama – nikad nije želio da brat i ja, zbog tlačenja, radimo u blizini bijelaca) u pogonu koji je zapošljavao i crnce i bijelce.

Ondje sam iz prve ruke doživio ekonomsku nepravdu i shvatio da se bijelu sirotinju izrabljuje jednako kao i crnce. Uz takva rana iskustva odrastao sam istinski svjestan svih nijansi nepravde u našem društvu.

Iako je pitanje "Tko je ubio predsjednika Kennedyja?" važno, pitanje "Što ga je ubilo?" puno je važnije

Naša nacija, nakon ubojstva predsjednika Kennedyja, mora naširoko preispitati svoju dušu. Hitac koji je dopro iz petokatnice ne može se olako pripisati izoliranom činu umobolnika. Istina nas tjera da pogledamo dalje od oboljela uma koji je izvršio taj ogavan čin. Iako je pitanje "Tko je ubio predsjednika Kennedyja?" važno, pitanje "Što ga je ubilo?" puno je važnije.

Našeg pokojnog predsjednika ubila je klima moralne nemilosti. Ona je ispunjena snažnim bujicama lažnih optužbi, silovitim vjetrovima mržnje i bjesomučnim olujama nasilja.

To je klima u kojoj čovjek ne može izraziti neslaganje, a da ga se ne proglasi nepoželjnim, i gdje se neslaganje izražava nasiljem i ubojstvom. To je ista ona klima koja je ubila Medgara Eversa u Mississippiju i šestoro nevine crnačke djece u Birminghamu.

Dakle, na neki način svi smo mi sudionici strahotnoga čina koji je okaljao lice naše nacije. Našom šutnjom, našom spremnošću da pogazimo načela, našim neprekidnim pokušajima da rak rasne nepravde zaliječimo melemom postupnosti, spremnošću da dopuštamo neograničenu nabavu oružja kojim se puca po volji, dopuštenjem da filmski i televizijski ekrani poučavaju našu djecu kako je junak onaj koji svlada umijeće pucanja i tehnike ubijanja – blagoslivljajući sve te promjene, stvorili smo atmosferu u kojoj su nasilje i mržnja postale omiljena razbibriga.

Zato predsjednik Kennedy svojom smrću ima nešto važno za reći svakome od nas. Ima nešto reći svakom političaru koji je svoje birače šopao pljesnivim kruhom rasizma i smrdljivim mesom mržnje. Ima nešto reći svakom svećeniku koji je promatrao rasno nasilje te ostao šutjeti zaštićen i siguran iza vitraja.

Ima nešto reći svim sljedbenicima ekstremne desnice koji su rigali otrovne riječi protiv Vrhovnoga suda i Ujedinjenih naroda, i kao komunista žigosali svakoga tko se nije slagao s njima. Ima nešto reći i zabludjeloj filozofiji komunizma koja čovjeka uči da cilj opravdava sredstva i da su nasilje i odricanje temeljnih sloboda opravdani načini ostvarenja cilja besklasnog društva.

Svima nama govori da će ovaj virus mržnje koji se uvukao u žile naše nacije, ako se ne liječi, neizbježno odvesti u našu moralnu i duhovnu propast.

I zato epitaf života Johna Kennedyja rasvjetljava iskonske istine koje nas pozivaju da u zapećku ostavimo svoje sadašnje boli i još odlučnije krenemo oslobađati našu naciju od ostataka rasne segregacije i diskriminacije.

Ne morate naokolo pričati da je Martin Luther King svetac

Želim vam postaviti pitanje: "Je li vam srce na mjestu?" Ako vam srce nije na mjestu, popravite to danas; zamolite Boga da to sredi. Da netko može o vama reći: "Možda i nije dostigao najviše vrhunce, možda nije ostvario sve svoje snove, ali se trudio." Nije li sjajno da netko o vama kaže nešto takvo? "Trudio se biti dobar čovjek. Trudio se biti pravedan. Trudio se biti pošten. Srce mu je bilo na mjestu." I čujem glas kako govori, kako dovikuje preko vječnosti: "Prihvaćam te. Ti si primatelj moje milosti jer ti je bila u srcu. I dobro je da ti je bila u srcu."

Ne znam za vas, ali osobno mogu svjedočiti. Ne morate naokolo pričati da je Martin Luther King svetac. Nikako. Želim da jutros znate kako sam grešan kao i sva Božja djeca. No želim biti dobar. I želim čuti glas koji će mi jednoga dana reći: "Primam te i blagoslivljam zato što si se trudio. I dobro je da ti je bilo u srcu."

Izvadak iz knjige Martin Luther King autobiografija, izdavač Planetopija