Prije tri godine Jacoba Witzlinga i Saru Underwood dijelilo je gotovo 5000 kilometara – ona je živjela na zapadnoj, a on na istočnoj obali Sjedinjenih Američkih Država. Štoviše, živjeli su posve različite živote: Jacob je bio osnovnoškolski učitelj u Bostonu, a Sara hollywoodski fotomodel, glumica i televizijska voditeljica. No, povezao ih je Jacobov hobi: na raznim lokacijama u Americi sagradio je nekoliko šumskih koliba koristeći materijale iz zapuštenih kuća, kao i ostatke s obližnjih gradilišta.

Jacobova ekološki osviještena zdanja bajkovitog izgleda postala su hit na društvenim mrežama. Kad je dovršio šumsku kućicu u okolici grada Olympia, nadomak američke zapadne obale, Sara je pomislila da bi joj ona bila idealna kulisa za snimanje i javila se Jacobu. Tako su otkrili zajedničku strast prema prirodi, obradi drva i recikliranju starih stvari te su uskoro postali nerazdvojni.

Prošle godine oboje su prekinuli svoje karijere da bi se mogli potpuno posvetiti novom projektu koji su nazvali Cabinland (zemlja koliba), aludirajući na poznati pojam wonderland (zemlja čuda). Kupili su zemljište u prašumi Pacifičkoga sjeverozapada (područje Pacific Northwest između američkoga gorja Stjenjaka i Tihog oceana) te započeli graditi reciklirano i samoodrživo imanje koje namjeravaju otvoriti za turističke posjete.

Prašuma Pacifičkoga sjeverozapada nalazi se u umjerenom klimatskom pojasu, no zbog obilja vlage što pritječe s Tihog oceana, to je izuzetno bujna kišna šuma obrasla golemom paprati i mahovinom, toliko debelom i gustom da se Jacob njome voli „zaogrnuti“. Mahovina mu je jedan od najomiljenijih građevinskih materijala – njome prekriva krovove svojih koliba kako bi se doslovce stopile s krajolikom.

„Od malih nogu želio sam živjeti u kući srasloj s okolišem. Posebno su me oduševljavale travnate nastambe Hobita iz književno-filmske fantazije Gospodar prstenova, kao i kuće na drveću šumskih bića Ewok iz filmske sage Ratovi zvijezda. No, najviše su me opčinile kolibe koje sam otkrio u omiljenoj knjizi moga oca Handmade Houses: A Guide to the Woodbutcher's Art.

U njoj su predstavljene nesvakidašnje drvene građevine koje su njihovi vlasnici sami načinili“, kaže Jacob Witzling kojemu je ova knjiga i danas nepresušan izvor inspiracije. Djelo je to Arta Boerickea i Barryja Shapiroa, poznatog američkog autorskog dvojca koji je sedamdesetih godina prošloga stoljeća izdavao priručnike o „uradi sam“ graditeljstvu.

O tome Jacob Witzling ima dobro predznanje jer ga je već u djetinjstvu raznim vještinama podučio njegov otac, arhitekt i inženjer građevinarstva. U dobi od 16 godina Jacob je obnovio oronulu kolibu u šumi nedaleko od kuće svojih roditelja, u New Hampshireu, te je u njoj stanovao dvije godine, do završetka srednje škole.

„Bio je to stari kućerak bez modernih priključaka, pa sam k roditeljima dolazio ručati, tuširati se i oprati odjeću. U kolibi sam imao peć na drva koja me divno grijala u hladnim noćima. Imao sam svoju slobodu i svoju vatru. To je bilo sve što mi je trebalo da budem sretan“, prisjeća se Jacob.

Unatoč snažnoj sklonosti prema građevinarstvu, nije krenuo očevim stopama, nego se odlučio za učiteljsko zvanje. No, opet se njegov život vrtio oko koliba. Tijekom studija je neko vrijeme bio u vezi s djevojkom čija je obitelj stanovala u prekrasnoj staroj drvenoj kući na rubu šume.

„Kad god bih došao k njima, ukazivala mi se sve jasnija vizija: kao da sam čuo zov divljine, čeznuo sam za jednostavnim bivanjem na osami, u prirodi. Želio sam sagraditi vlastitu kolibu, ali nisam imao dovoljno novca. Stoga sam je odlučio napraviti od građevinskog otpada koji sam počeo prikupljati. No, kako bez novca doći do zemljišta za gradnju? Sretnim slučajem, moji prijatelji kupili su nekoliko jutara zemlje nedaleko od mjesta gdje sam živio. Predložio sam im pogodbu: sam ću sagraditi kolibu na njihovu imanju ako mi dopuste da u njoj provedem sljedeće tri godine. Pristali su!“ prisjeća se.

Tako je Jacob Witzling, tada 21-godišnjak, izgradio svoju prvu kolibu prerađujući isključivo ostatke ruševnih objekata (npr. podne daske nekadašnje kuglane) i drugi rabljeni građevinski materijal – čak je našao i već korištene čavle i vijke. Kolibu je opremio stvarima s raznih odlagališta te se uselio - već smišljajući kako će nastaviti graditi reciklirane šumske kućice.

U narednih četrnaest godina vlastoručno je konstruirao još njih pet, zajedno sa svojim bratom Ethanom i prijateljima. Većina kućica nastala je prema prokušanom dogovoru s vlasnicima imanja: ponudio bi svoj rad u zamjenu za višegodišnji slobodan ulazak u sagrađenu kućicu.

Veliku pozornost privukla je Jacobova treća, osmerokutna koliba nalik na dvorac iz bajke: iz njenog krova obraslog mahovinom uzdižu se trokutasti prozori, tvoreći svojevrsnu rozetu. Gradeći tu kolibu, Jacob je izgradio i stil po kojemu je danas prepoznatljiv: složene geometrijske konstrukcije načičkane prozorima, drveni elementi izrađeni tehnikom sličnom intarziji (spajanje brojnih komada drva različite boje ili načina obrade) te mahovinasti pokrov. Osebujnost Jacobova stila reflektira se i u tome što ne želi zauzeti ni centimetar više prostora nego što smatra nužnim.

„Uživam u osmišljavanju mikroživljenja u prirodi, bez gomilanja nepotrebnih stvari. Sve je prohodno i vrlo jednostavno raspoređeno na minimalnom prostoru: u prizemlju su dnevni boravak i kuhinjica, a u potkrovlju spavaonica. Kolibe funkcioniraju prema takozvanom off-grid načelu, bez priključaka na urbanu infrastrukturu“, objašnjava Jacob. Sa Sarom je na isti način osmislio i buduće prašumsko naselje Cabinland.

Projekt su započeli izgradnjom kolibe Diamond House u obliku dragulja. Nedaleko od nje dvije su minijaturne kućice – u jednoj se nalazi akumulator za dobivanje električne energije te filtracijska pumpa za opskrbu vodom iz obližnjeg potoka i bunara, a drugu kućicu nazivaju garderobom jer služi za odlaganje odjeće i raznih potrepština kojima ne žele zagušiti prostor u samoj kolibi. Izvan Diamond Housea šumska je kupaonica – s kadom koja se zagrijava iz peći na drva, poluotvorenom drvenom kabinom za jedinstven doživljaj tuširanja u prašumi te kompostirajućim nužnikom.

Jacob i Sara sustavno dokumentiraju izgradnju Cabinlanda u istoimenoj seriji na YouTubeu, detaljno prikazujući sve čime se bave, od skica i izrade maketa do iskapanja temelja, podizanja konstrukcije i uređenja interijera. I sve to uz Jacobovo veselo „ludiranje“, jer njemu kao da nikad ne ponestane energije, spreman je raditi po cijele dane pjevajući, igrajući se s njihovim psom Rangerom (kojeg je naučio voziti skateboard) i dobacujući duhovite primjedbe.

Jacob se voli našaliti na račun toga kako, u usporedbi sa Sarom, ima „samo“ tristotinjak tisuća pratitelja na društvenim mrežama. Saru na Instagramu, naime, prati više od devet milijuna ljudi, ali ne valja se zavaravati njezinim izgledom bujne hollywoodske plavuše. Neko vrijeme bila je profesionalna igračica pokera, a u studentskim danima izdržavala se radeći razne poslove, uključujući i rad u prodavaonici građevinske opreme, pa dobro rukuje pilom i brusilicom.

„Kad smo kupili zemljište za Cabinland, tamo smo zatekli dvije zapuštene kolibe kao stvorene za snimanje horor filmova. No kad smo ih rastavili i uspjeli iskoristiti gotovo sav materijal za izgradnju kuće Diamond House, bilo je to čarobno, neopisivo iskustvo. Iz dana u dan divim se tome kako se naše građevine sve više stapaju s vegetacijom“, kaže Sara, velika ljubiteljica drveća. Kad su u prašumi tražili mjesto za Diamond House, inzistirala je da to bude već postojeća prirodna čistina kako ne bi morali srušiti nijedno stablo.

U ostvarenju sna o bajkovitom mikronaselju Sari i Jacobu pomažu njihove obitelji i prijatelji, s kojima su već prionuli na realizaciju sljedeće faze izgradnje Cabinlanda – sustav međusobno povezane tri kolibe, što će biti njihov dom u srcu prirode.

„Mi smo dokaz da je ovakav stil života moguć bez golemih izdataka kakvi su obično potrebni za urbanu gradnju i infrastrukturu. Naše kućice održive su skulpture koje ne služe samo za puko stanovanje, nego niču iz tla poput biljaka. Želimo očuvati ljepotu i jednostavnost življenja“, kažu Jacob i Sara koji su se proslavili i preuređenjem starog kamioneta u putujuću kućicu Truck Cabin, izgradivši na kamionetu „prostoriju“ sa živopisnim zaobljenim krovom od reciklirane šindre. Tako, kamo god pođu, imaju gdje prespavati i kuhati.

„Osjećate li potrebu da nešto izgradite, a ne znate kako – jednostavno počnite od nečega. Da sam čekao idealni trenutak, vjerojatno nikad ne bih imao ovako ispunjen život. Možda mi je to što sam istodobno bio učitelj i samouki graditelj pomoglo da učvrstim optimizam, čuđenje i divljenje prema svemu što me okružuje. Obožavam izmaštane svjetove i pretvaranje starudije u nešto novo i veselo. Svaka moja koliba iskreno je, autentično i lijepo nesavršena. Ima li većeg užitka od slobodnog stvaranja?“ poručuje Jacob Witzling.