Uplašeni da naši mališani kad odrastu neće preživjeti u džungli u kojoj živimo ako ih ne naučimo posebnim vještinama, opremimo raznim znanjima i sviješću o sveopćoj konkurenciji - namećemo im sve više obaveza.

Tako trče iz škole na strani jezik, razne sportske aktivnosti, priredbe, radionice ili posebne instrukcije. Postaju odrasli u dječjoj koži i u njima raste sve ono što i u odraslom čovjeku izloženom pritisku – frustracija, nemir, otpor. No odrasli čine to u najboljoj namjeri, želeći djetetu pružiti idealno djetinjstvo puno prilika kakve sami nisu imali.

Ipak, sve više roditelja uviđa mane takvog života pa je gotovo spontano nastao pokret nazvan Sporo roditeljstvo (Slow parenting). Djelomično ga je potaknuo kanadski novinar Carl Honore, autor knjiga koje se bave ubrzanim životom među kojima je najpoznatija Pohvala sporosti. Sporo roditeljstvo podržava tezu da djeci treba dopustiti da budu djeca i prije svega omogućiti im prostor i vrijeme da sami otkrivaju tko su, upoznaju svoje kvalitete, talente, ali i nedostatke, umjesto da pokušavaju postati ono što su im roditelji namijenili.

To ne znači da se mališanima neće postavljati granice i usmjeravati ih, no to valja činiti tako da se djeci dopusti da u skladu s vlastitim interesima i znatiželjom kreiraju svoj put. Sporo roditeljstvo želi stvoriti uvjete za odrastanje sretnog čovjeka koji neće nužno biti najbogatiji, najslavniji ili najambiciozniji, već onaj koji će cijeniti život u sadašnjem trenutku i njegovati međuljudske odnose. Pružanje ljubavi i podrške koja nije uvjetovana djetetovim izborima ili pogreškama među najvažnijim je postavkama sporog roditeljstva.