Kako bismo ostali na istoj mrtvoj točki (u muljevitoj dosadi, na vrhu ledene stijene, na besciljnoj ravnici, u sigurnoj kutiji), na tisuće načina možemo se opirati promjeni. Možemo biti poput noja koji gura glavu u pijesak praveći se da razloga za promjenu nema. Možemo se opirati promjenama i metodama tigra, jasno pokazujući zube i kandže svima koji nas pokušaju pomaknuti s mjesta. Ili metodama sove – uzdignuvši se na krilima znanja i iskustva do sigurne grane drveta, odakle možemo promatrati trivijalne živote manje mudrih smrtnika.

Načina je mnogo, a zajednička im je riječ: sigurnost. Tu smo gdje jesmo. Ako je dobro, naravno da ćemo htjeti tu i ostati. Problem je u tome što, kad se uporno opiremo promjenama, zapravo ne znamo što propuštamo. Većina ljudi koji godine i godine provode u lošim partnerskim, obiteljskim ili prijateljskim odnosima rade to jer jednostavno ne znaju bolje. Čuvaju svoju zonu sigurnosti i ne usuđuju se riskirati.

Tko sam ja?

Kako bismo (bez obzira na nezadovoljstvo) održali status quo, koristimo se mnogim izgovorima tipa: uvijek može biti i gore, uložio/uložila sam puno vremena i truda da dođem dovde, trebam samo naučiti prihvatiti stvari kakve jesu i slično. Takva razmišljanja su neka vrsta mentalnih pregrada koje nas čuvaju od potencijalnih opasnosti za koje mislimo da bi nam ih mogla donijeti promjena. One nam omogućuju da se održimo na mjestu veoma dugo, sve dok nas život ne dovede pred zid. Zid može biti bolest, otkaz, odlazak partnera, odlazak u mirovinu, fizički ili psihički simptomi koje ne možemo objasniti.

U takvim situacijama mnogi ljudi posegnu za religijom ili duhovnošću. Novi, duhovni način razmišljanja i doživljavanja svijeta može biti oslobađajući. I sama terminologija je takva, šireća, rasprostranjujuća: univerzalna ljubav, vječni život, potpuno prepuštanje, bog u svakome od nas, suosjećanje prema svim bićima. U stanju takve proširene svijesti lakše je biti čovjek. Osjećamo se rasterećenima za malenkost svojeg postojanja i za malenkost svojih problema.

Tko sam ja u odnosu na beskonačan svemir? Tko sam ja u odnosu na bilijune nedostižnih zvijezda, u odnosu na izuzetnost kreacije golubljeg krila? Iz perspektive tog sveobuhvatnog kozmičkog oka naš sadašnji problem (ma što on bio) postaje usputan. Tu smo i tako samo u prolazu – trajemo trideset, pedeset, osamdeset ili sto godina – ima nas pa nas nema.

Duhovnost kao inspiracija

Osjećaj univerzalne ljubavi, suosjećanja i povezanosti s cjelokupnim postojanjem pridaje životu novu dimenziju, donosi osjećaj prepoznavanja i mira. Međutim, u ljepoti duhovnog buđenja krije se i velika opasnost od kamufliranja problema. Promjenom perspektive (od mikrokozmičkog „ja“ do makrokozmičkog „sve“) osobni problemi ne nestaju, već se njihova težina rasplinjuje u novoprihvaćenoj univerzalnoj lakoći. Širina duhovnosti lako može postati kompenzacija za suženost percepcije kad su u pitanju osobni problemi. Baš kao što zaliječivši simptom ne dopiremo do uzroka fizičke bolesti, tako ni usvajanjem duhovnijih načina razmišljanja ne dopiremo do korijena psihičke ranjivosti. Često je pod krinkom božanske, univerzalne ljubavi kamuflirana težnja prema božanskoj, univerzalnoj moći kako bi se pobjeglo od konkretne, ljudske nemoći.

Povremeno osjetiti nemoć, griješiti i imati probleme je ljudski. Da je sve uvijek u redu, ne bi bilo nikakve potrebe ni motivacije za promjenu. Frustracija je sastavni dio života, ona unosi dinamiku, inspirira nas da idemo dalje. Ispadanje iz ravnoteže je sastavni dio održavanja ravnoteže. Nije uvijek lako priznati gdje se na životnom putu nalazimo, sagledati prijeđeni put i otvoriti se onome kamo bi nas mogao odvesti sljedeći korak. Duhovnost može biti velika inspiracija za osobni razvoj, kao i velika prepreka. Može nas otvoriti za nova iskustva i doživljaje, ali i zatvoriti za ostvarivanje naših potencijala. Korjenita promjena koja pronalazi svoje mjesto unutar okvira realnog, svakodnevnog života uvijek se događa na individualnom planu – unutar, a ne izvan „ja“.

Riječ individualno je latinskog podrijetla i u originalu znači „nedjeljivo od“. Biti iskreno duhovan znači težiti jedinstvu sa samim sobom, a ne s apstraktnim predodžbama o dimenzijama ljudskog duha. To znači ostati senzibilan na osobne probleme, prepreke, nesigurnosti, ranjivost ili boli koji su vrijedni znakovi na putu shvaćanja i upoznavanja naše ljudskosti.