Putovanje koje mijenja život

U ljeto 1991. godine Mejrema Reuter, mlada žena sa završenom Akademijom dramskih umjetnosti i šest glavnih uloga u dramskim predstavama, otputovala je u Afriku misleći da ide samo na odmor. No, početak Domovinskog rata zatekao ju je u Kairu i nije se mogla vratiti u Hrvatsku, pa se zaposlila kao asistentica direktora tamošnje najveće operne kuće.

„Otišla sam na putovanje želeći upoznati novu kulturu, no ovdje se dogodio rat. Očajnički sam tražila način za povratak, ovdje je bio cijeli moj svijet, karijera. Kad vas takvo što lupi po glavi, mijenjate život i tražite izlaz iz kaosa. Kad vam je najteže, pokaže se da imate neku drugu snagu. Kairo je velika metropola, a ja sam se, kao mlada žena iz malog Splita, snašla u gradu od dvadeset milijuna stanovnika“, prisjeća se Mejrema.

Tamo se susrela s taiko bubnjevima, instrumentom koji ju je fascinirao i čiji zvuk podsjeća na zvuk majčina srca koje čuje embrij u maternici. Od tada do danas proučava, razvija i prakticira terapiju glazbom. 

Naša su djeca sebična

Terapije koje je proučavala odvele su je u Kuvajt, a nakon toga i u Bangladeš, gdje je radila kao savjetnica za edukaciju pri organizaciji British Council u Centru za azijski teatar i u Internacionalnoj školi u Dhaki. Kontrast između bogate i siromašne zemlje bio je golem.

U Bangladešu je radila sa siročadi, u centru za rehabilitaciju paraliziranih, s djecom s posebnim potrebama te sa žrtvama zalijevanja kiselinom. U centru za rehabilitaciju paraliziranih osoba nastao njen prvi terapijski CD Free to Fly. U Bangladešu je surađivala i s humanitarkom Madre Luisom Falsetti, časnom sestrom iz redova Maestre Pia, koja joj je otvorila vrata svog prostora kako bi radila sa siročadi.

O tom vremenu i okolnostima Mejrema govori: „Bilo je puno groznih stvari koje su za mene bile poučne. Iz ove perspektive, mi ne znamo koliko je nama, ovdje, dobro. U Bangladešu sam si dopustila vjerovati da je umjetnost ta koja može mijenjati. Tu je za mene nastala prava promjena. Koliko god izgleda čudno, čini se da su oni puno bogatiji od nas. Naša su djeca puno sebičnija od djece u Africi ili Aziji. Ta se sebičnost širi na njihov cijeli život, a svi znamo kako sebičnost ljude čini tužnima. U Hrvatskoj sam okružena s puno tužnih ljudi koji pokušavaju ljubav nadomjestiti stvarima. Danas su se svi zatvorili. Djeca na televiziji gledaju nasilje. Ljudi nemaju koncept što je zapravo dobro za djecu.“

Hrvatska je postala moja Afrika

Posljednja zemlja u kojoj je radila bila je Libija. Tu je osnovala dječji zbor, a u Hrvatsku se vratila 2007. želeći implementirati znanja u radu s ljudima s ovog područja. Danas je suradnica u brojnim projektima. Intenzivno komponira i izvodi glazbu za sve uzraste promovirajući važnost i utjecaj glazbe u edukaciji i terapiji u projektu Umjetnost u terapiji. Vanjska je suradnica Udruge za autizam – Zagreb i Udruge Ozana u Zagrebu. Pjesme svjetla i zemlje glazbena je terapija nastala u izravnoj terapiji koju Mejrema provodi u radu s osobama s autizmom.

„Ovo je moj dom. Ja sam mediteranska žena, vjerujem u maslinu, u šipak, limun, ružmarin, kadulju, smilje, u mediteransko more, zemlju, i gdje god živim, pozdravljam vodu. Nažalost, oko mene je mnogo ljudi koji se ne vesele prirodi, vrijeme provode u ogovaranju drugih umjesto da uživaju u suncu, moru i biljkama. Kad radim s autistima, ne radim u sobi, nego odemo na vrh otoka, na 360 stupnjeva horizonta, na svjetlo koje je ljekovito.

Natjecateljski duh u školama razbija djecu u komade. Neki roditelji ne shvaćaju, ne slušaju ili ne razumiju svoju djecu. Ne pitaju ih što žele. Moji osnovni principi života su - molim vas, bez agresije i ugrožavanja ljudskih prava i prava djece. Zato i jesam sad ovdje, u Hrvatskoj, i tu ću ostati. Kad sam se vratila i vidjela na što ova zemlja nalikuje i koliko su prava djece i žena narušena, rekla sam: 'Ovo je sad moja Afrika. Ovdje ću sad napraviti ono što sam učinila za djecu u Africi i Aziji.'“

Terapeutkinja Mejrema već jedanaest godina surađuje s Udrugom za autizam iz Zagreba. Razvila je poseban program igre u fiziologiji i neurologiji. „Neurologija me oduvijek fascinira, a umjetnost u terapiji moj je životni put i projekt koji radim i u Hrvatskoj s Emilom Heronom Vargovićem“, govori o suradnji s inženjerom elektrotehnike koji je na Zavodu za teorijsku fiziku Instituta „Ruđer Bošković“ istraživao nelinearnu dinamiku i deterministički kaos u biosignalima. Vargović se od 1997. bavi fraktalima kao umjetničkim izrazom te njegovi vizualni radovi prate njezinu glazbu.

Spoj glazbe i medicine je ljekovit

Kako se njezin put otvarao, Mejrema je mijenjala karijere. Putovala je kamo je njen suprug diplomat odlazio i svugdje spajala terapiju i umjetnost. „Pronašla sam se u ukupnosti svojih znanja, vještina i talenata. Umjetnost u terapiji zasniva se na četiri velike grane. Prva je glazba kao osnovica, a doživljavam je kao matematiku i češljaonicu za mozak. Glazba nam pomaže u vibracijama i frekvencijama koje ona niže u našem prostoru i to nas mijenja.

Druga grana je kreativan pokret. Probudite cijelo tijelo plešući jer tako ćete probuditi i radost. Treća je dramski izričaj, a četvrta je likovnost. Važno je ljude osvijestiti o primjeni glazbe. Terapijska bi glazba, uz videofraktale, bila korisna u zdravstvenim ustanovama. Neke moje pjesme puštaju se u operacijskim salama. Spoj glazbe i medicine je ljekovit“, uvjerena je Mejrema.

Studij medicine prekinula je kad se razočarala u sustav i administrativni pristup liječenju, no svoju životnu misiju nikad nije napustila: „Od početka svog bivstvovanja znala sam da ću biti ona koja pomaže. Tijekom vremena, otvarale su se same situacije koje su me vodile do zadataka terapeuta. Nikad neću reći da ja liječim, nego - ja podučavam. Senzibilna sam i osjetljiva, i da nisam takva, ne bih mogla pomagati ljudima. Ne bih znala gdje je bit.“

Svi smo akumulatori koji se možemo puniti snagom zemlje

Mejrema smatra kako je odgoj mladih iznimno važan, a sama je odrastala u motivirajućem ozračju. Otac, inženjer elektronike, poučavao ju je geomantiji te govorio kako se zemlja mora osluhnuti. Vodio ju je po planinama i moru te je učio vibracijama i zvuku.

Govorio joj je da smo mi svi mali akumulatori i kako se možemo puniti snagom zemlje. „Učio me što nam more donosi biološki i kvalitativno, što nam donosi rijeka. Naučio me da je pola sata boravka u moru dnevno dovoljno za potrebne minerale za taj dan i da ću biti zdrava ako me sunce obasja. Tesla nam je sve rekao o vibraciji i frekvencijama, a tata je to aplicirao u svakodnevno učenje i igru. Moji su roditelji bili izvanredni ljudi koji su nas podučavali ljubavi prema prirodi, znanosti i umjetnosti.

U našoj kući Nikola Tesla bio je slavljen. Čitali smo mamine knjige iz psihologije, parapsihologije, metafizike, povijesti, prirode, kulture i umjetnosti. Majka je bila fascinirana Rudolfom Steinerom i biodinamikom. Kupili su komad zemlje da bi mogli uzgajati biljke, trudili su se podučiti nas svim vještinama i kreativnosti“, prisjeća se.

Rad na sebi najbolja je stvar koju možemo učiniti

Život Mejreme Reuter od samog je početka bio prepun izazova, a najvećom životnom pobjedom smatra to što je živa. Naime, iako rođena nakon normalne trudnoće, težila je samo 1800 grama, a u 11. godini života u prometnoj nesreći slomljene su joj sve kosti osim slušnih. Već kao dijete osjetila je fizički bol i spoznala što znači biti tjelesno ograničen.

O okolnostima u kojima se izborila za svoj život i zdravlje, govori: „S druge strane, otkad znam za sebe, imala sam unutarnji glas, znala sam osluškivati sebe i kako od minijaturne mogućnosti napraviti boljitak. Rodila sam se radosna, imam veliku želju zahvaliti na svemu, na divnom danu, ljudima, susretima... Svemu. Rođena sam s velikom intuicijom, koje sam svjesna i razvijam je cijelog života. Mislim da je svi ljudi imaju, samo to trebaju osvijestiti. Majka me naučila da je rad na sebi najbolja stvar koju možemo učiniti.“

Na svom dinamičnom i turbulentnom životnom putu Mejrema se susrela i s onim manje lijepim i nepoželjnim oblicima ljudska postojanja, zlom i negativnošću. Kad se susretne sa zlom, s negativnim ljudima, lošom energijom, Mejrema kaže da mora otići, fizički se odmaknuti. A kad to nije moguće, uključuje zaštitu: „Osvještavam saznanje da sam bezuvjetna ljubav, kao i svi mi uostalom.“

Smrt nas nauči da trebamo slaviti svaki trenutak

Mejremin suprug Carl, kojeg je upoznala u Kairu i potom s njim putovala po svijetu, preminuo je iznenada prije devet godina. Reuter je kao diplomat radio u devet zemalja, a poslije je sa svojim bendom Harpoon Blues ostavio zapažen trag na hrvatskoj sceni. Na Čiovu su supružnici izgradili glazbeni studio/kiparski atelje, prostor za koncerte i terapijske radionice, a tu Mejrema svake godine organizira koncert u Carlovu čast.

Smatra da iza ljudi ostaje trag njihovih djela te da trebamo slaviti njihove živote i vrijeme provedeno s njima: „Smrt nas nauči kako trebamo slaviti svaki trenutak i biti najbolji što jesmo. Vjerujem da smo svi dio prelijepog svemira.“

Uz razgovore o životu i smrti, Mejrema intenzivno razmišlja o reinkarnaciji i podsjeća kako mnogi ljudi primjećuju da se vraćaju na ista mjesta i susreću s istim ljudima. I njoj se događalo da, došavši na nepoznato mjesto, ima snažan osjećaj kao da je tu već bila.

Svoju fascinaciju povezanošću među ljudima, kulturama i mjestima, objašnjava: „Mislim da smo svi skup iskustava. Mnogo sam puta ušla u berlinski muzej egipatske kulture i provela sate u dvorani s papirusima. Fascinantno je da se prije pet tisuća godina znalo isto ovo što ja sad vama govorim. Kad sam bila studentica medicine, sve alternativno bilo je ismijavano, no susret i edukacija s japanskim shiatsu majstorom dokazao mi je suprotno. Naučio me kako neke stvari ne možemo objasniti riječima. Tad sam prvi put u životu osvijestila što znači biti bez predrasuda, obratiti se sebi. To me ponukalo da zašutim i slušam tog čovjeka. Da ga slušam cijelim svojim bićem, budem pametna i usvojim znanje.“