Ne odgajamo djecu već ih kreiramo svojim primjerom

U procesu majčinstva shvaćamo kako je mnogo važnije slušati i zaista čuti nego reći. U ovoj ulozi, prateći rast i razvoj svoje djece, učimo se umijeću transformacije i rasta. Mnogima od nas ovo je najzahtjevnija uloga jer podrazumijeva da svjesno stojimo negdje u pozadini, da nas djeca ne vide, ali znaju kako navijamo najjače. Isto tako, biti majka znači i stvarati, podržavati, pružati riječi podrške kad su one najpotrebnije.

Uloga majke ne znači samo roditi djecu nego i biti ona koja gaji, osnažuje i u ljudima vidi nešto što je drugima nevidljivo. Ostvarenje u ovoj ulozi ne ovisi isključivo o biološkoj ulozi majke jer ulogu majke ostvarujemo i kad smo pokretačka snaga i energija za sve ono bolje što želimo da bude u ovome svijetu.

To je vrlo izazovna uloga jer nas stalno i iznova stavlja u poziciju da se preispitujemo i rastemo. Unatoč mišljenju da mi odgajamo djecu, mi ih zapravo kreiramo svojim primjerom. Ne riječima, nego svakodnevnim djelima koja činimo ili ne, obećanjima koja ispunjavamo ili zaboravljamo, ljubavlju i vjerom u njih koje iskazujemo ili potiskujemo kako ih ne bismo „razmazili“.

U poslovnome svijetu ulogu majke imaju lideri, ali oni pravi – lideri koji „odgajaju“ nove i bolje ljude. Ti su lideri spremni prepoznati i podržati talente drugih i usmjeravaju ih ne toliko motivacijskim riječima, koliko svojim primjerom. Biti lider ne znači kontrolirati, nego inspirirati i usmjeravati tako da jednog dana oni za koje se zalažemo budu najbolja i najpotpunija verzija sebe.

Uloga majke često se uspoređuje s ulogom dobrog coacha, nekoga tko umije ljude slušati, prepoznati, podržati i usmjeriti, ali tako da oni iskreno vjeruju kako su sve učinili sami.

Tehnike za buđenje najboljeg u drugima

1. Preusmjeravanje kritike u konstruktivno poticanje

Kad tražimo krivce i kritiziramo, time nikoga ne potičemo, nego naprotiv, u drugima još više jačamo uvjerenje da nisu dovoljno dobri. Ljudi koji vjeruju da nisu dovoljno dobri nikad ne daju i ne postižu svoj maksimum. Kritikom ne dižemo standard i očekivanja, nego ih spuštamo.

Umjesto da kritizirate, pokušajte svoje riječi formulirati tako da djeca uvide nove mogućnosti, a ne ograničenja:

Što misliš, kako bi to mogao/mogla drugačije napraviti?

Čemu te može naučiti današnja pogreška?

Što misliš, koju nam poruku šalje ova situacija?

Što sljedeći put možeš učiniti drugačije?

Što ti može pomoći da to sljedeći put učiniš bolje?

Kakav bi rezultat htio/htjela postići? Što ti u tome može pomoći?

Kada djecu ne kritiziramo, nego usmjeravamo, mi ih učimo kako se kroz pogreške raste i da su sa svakom pogreškom bogatiji za još jedno iskustvo. Tako ih „programiramo“ da na život gledaju s jedne ljepše i pozitivnije strane. Učimo djecu optimizmu, navici koja će ozbiljno definirati i njih i njihova očekivanja od života. Naš mozak funkcionira tako što iz gomile podataka svjesno bira samo onu informaciju koja potvrđuje ono što mu je poznato - informaciju koja dodatno potvrđuje naša uvjerenja i predodžbu o tome tko smo, kakvi smo, što možemo ili ne možemo. Stoga je iznimno važno da se djeca naviknu u gomili informacija vidjeti nove mogućnosti, a ne dodatna ograničenja.

2.Preispitivanje vrijednosti i orijentacija na željeni rezultat

Veoma je važno naučiti djecu da znaju što žele, a ne što ne žele. Kako praksa pokazuje, većina odraslih ljudi može izraziti što ne želi, ali kad pitamo što zaista žele, većina ne zna iskreno odgovoriti na to pitanje. Mala djeca, međutim, uvijek znaju! Što dulje u njima sačuvamo tu njihovu iskrenost prema sebi, ne ograničavajući ih svojim procjenama o onome što je za njih realno, to će im prirodnije biti slušati svoju unutarnju navigaciju i realizirati vlastite potencijale.

Pitanje „Zašto ti je to važno?“ odlično je i treba ga često postavljati i sebi i drugima. Odgovarajući na ovo pitanje, postajemo svjesni svojih dubokih vrijednosti koje su naša najjača unutarnja motivacija.

3. Vizualizacija željenog rezultata

Prije svih događaja koji su nam važni i novi, od kojih možda i strepimo, trebamo u glavi svjesno kreirati željeni rezultat. Vizualizacija treba sadržavati sve detalje, korake i izgovorene riječi, te kroz nju u glavi trebamo prolaziti onoliko puta koliko je potrebno, sve dok se scenarij ne odigra savršeno za nas. Kako budemo više puta u glavi zamišljali i proživljavali željeni rezultat, kada dođemo u realnu situaciju, imat ćemo unutarnji osjećaj mira i stabilnosti jer nam je situacija već poznata. To je jedan od boljih načina borbe sa strahom od nepoznatog, strahom koji nas najčešće blokira kad trebamo učiniti prvi iskorak prema nečemu novom.

Djeca to često i sama čine. No, hoće li zamišljati sve najgore scenarije i programirati sebe na neuspjeh ili će, pak, zamišljati pozitivne scenarije i biti spremni za uspeh – ovisi o tome čemu smo ih mi naučili. Sjetite se ljudi koji su vas u životu najviše inspirirali i koje ste najviše cijenili! Tko god to bio, ti su ljudi sigurno imali jednu zajedničku crtu – vjerovali su u vas kada drugi nisu. Oni su u vama vidjeli ono što drugi nisu. Oni su vam iskazivali povjerenje, a vas je to poticalo da ih ne razočarate i dostignete sliku koju su oni o vama gajili.