Mjerimo ga satom, neprestano ga provjeravamo da bismo zadržali korak s dnevnim obavezama. Vrijeme diktira naše korake, požuruje nas ili nam bježi poput neposlušna djeteta. Uredno smo ga razdijelili na sate, dane i godine, na poslovno i privatno vrijeme, na teška vremena i sretna vremena.

Ponekad ga doživljavamo kao protivnika s kojim se moramo natjecati, katkada smo mu zahvalni, a ponekad promišljamo o tome jesmo li postali zatočenici vremena. No, iako ga mjerimo satom, zapravo ga još više mjerimo svojim osjećajima. Tek će naša osjećajna stanja odrediti pravu mjeru vremena.

Poznat nam je osjećaj da se vrijeme usporava i beskrajno razvlači kad nas nešto boli, dok čekamo poziv voljene osobe, kad ne znamo kako bismo ispunili prazninu samoće. Kao da nas namjerno muči svojom sporošću kad nas u dosadi rutine radnoga dana ili čekanja u svim mogućim redovima u kojima moramo čekati poziva da vježbamo strpljivost i smirenost.

A opet, nestaje u trenu kad smo sretni, kao da ga sreća svojom vrckavom energijom tjera da odleti poput plahog leptira. Kako prebrzo prođu sretni trenuci u ljubavnom zagrljaju, vesela dječja igra, trenuci intimnosti s prijateljima i dragim ljudima. Kako prolete sretna vremena u kojima znamo i osjećamo da je sve u redu, zahvalni, no s pritajenom strepnjom u dubini duše jer znamo kako je vrijeme prevrtljivo i da ga nikako ne možemo zaustaviti.

Vrijeme je samo koncept ljudskoga uma. Znanost nam priča o nama teško pojmljivom vremenu života samog svemira, duhovne spoznaje pričaju o besmrtnosti duše i njenim dugim putovanjima kroz razne živote, u čemu će neki od nas pronaći dodatno vrijeme koje daruje utjehu i smisao.

Sve što možemo jest prepustiti se tom nesmiljenom tijeku, uhvatiti ritam, kakav god on bio, i ne žaliti za izgubljenim vremenom, nego dati sve od sebe da bismo što bolje živjeli svaki pojedini trenutak!