I nakon silaska s broda tlo nam se ljulja pod nogama
Preuzimanje obrazaca ponašanja od roditelja je normalno. Naime, od najranijeg djetinjstva smo pod vrlo jakim socijalnim utjecajem primarne zajednice, obitelji, i razvijamo svoju percepciju u skladu s onime što nas okružuje. Psihoterapeutkinja Mara Orehovec detaljnije objašnjava: „Taj proces počinje već s 14 tjedana života u majčinoj utrobi i nastavlja se u različitim fazama cijeli život. Tako mozak neprekidno prima informacije i najviše učimo od onih s kojima živimo u djetinjstvu, dakle, od roditelja.
Međutim, naš je mozak pun zanimljivih i korisnih trikova s pomoću kojih se prilagođavamo okolini pa tako, primjerice, najčešće uživamo u okusima i mirisima u kojima odrastamo. Kao što se nakon plovidbe mozak prilagođava ljuljanju broda i uči nas da se prilagodimo kako nam ne bi bilo zlo. Ali kada se iskrcamo na kopno, nama se i dalje ljulja jer mozak i dalje misli da je na brodu.“
Proces osamostaljivanja i formiranja "vlastitog lica" veoma je složen jer ovisi i o tome što su naši roditelji naslijedili od svojih roditelja kao obrazac ponašanja te koliko su se od tih obrazaca odmaknuli. Puno može pomoći razgovor između roditelja i djece, otvoreno dijeljenje i obostrano razumijevanje onoga što se događa i jednima i drugima. Na taj način svi dobivaju – zašto ne bismo ponijeli ono najbolje od roditelja, a pritom ih i sami nečemu podučili?
Gdje je granica između prilagođenog i pregaženog?
A što je tek s našim šefom? Koju ulogu igramo s njim? Smješkamo se, kimamo glavom, sve fore su urnebesno smiješne. Govorimo li svoje mišljenje? Ili – s nekom prijateljicom imamo jedan ton i držanje, a s drugom drukčiji. U Splitu govorimo malo više splitski, a u Dubrovniku dubrovački? Poznato?
Naravno, tu se postavlja pitanje socijalne inteligencije: treba se znati prilagoditi u društvu, biti pristojan i susretljiv. Međutim, gdje je granica između korektnog ponašanja i prelaženja preko sebe?
Prvo je pitanje kako otkriti svoju osobnost, svoju vlastitost, i koje posljedice vlastitost nosi. Čini se kako je taj proces sličan ljuštenju luka, kao da skidamo sloj po sloj, ljuštimo svoja mnoga lica dok ne dođemo do onog pravog. U tome nam može pomoći intuicija, naše unutarnje vodstvo koje će nam davati odgovore i pokazivati nam put. Možda će nas ponekad naše slušanje tog unutarnjeg ja odvesti u samoću, možda nećemo uvijek biti najpopularniji, ali ćemo možda otkriti nove dimenzije svoje samoće, njezine kvalitete, i uživati u vremenu koje smo svjesno odabrali za sebe i odlučili kako ćemo ga provesti.
Partnerova očekivanja
Na pitanje zašto pristajemo na više životnih uloga psihoterapeutkinja Mara Orehovec upozorava na dva fenomena. S jedne strane govori o tome kako se taj oblik ponašanja češće primjećuje kod žena. Žene imaju urođeni dar da budu multioperativne, da koncentrirano obavljaju nekoliko stvari odjednom. Kao žene ulazimo u velik broj uloga, istodobno smo kći, sestra, majka, partnerica, ljubavnica, kuharica, domaćica, profesionalka koja zarađuje (glumica, novinarka, arhitektica…). I dok smo s jedne strane ponosne na tu kvalitetu – mi možemo sve – imamo tendenciju previše raspršiti svoju energiju u želji da zadovoljimo potrebe svih koji nas okružuju, a sebe staviti na zadnje mjesto.
Na taj obrazac ponašanja utječe i specifičnost vremena u kojemu živimo. Strepimo od konkurencije, od gubitka posla i to nas tjera u dodatno iscrpljivanje i raspršivanje energije, a pritom želimo i dalje obavljati sve druge obveze. Jer istodobno nosimo naslijeđe baka i mama koje prave pekmeze i kuhaju nedjeljne ručkove od pet sljedova, a i naši partneri odrasli su u mirisima pekmeza i negdje podsvjesno od nas očekuju da u poslovnom kostimu i seksi štiklama, s prijenosnim računalom i mobitelom u ruci, drugom rukom ipak promiješamo pekmez.
Nježne prema sebi
S druge strane, ponekad se previše poistovjećujemo s nekom od uloga, a ostale zanemarujemo. Pretjerana poistovjećenost s poslom dovodi do toga da se nedovoljno posvećujemo sebi, svojem zdravlju, partneru, djeci, prijateljima. Ne želimo si priznati da smo umorne i iscrpljene, da nam treba predah, pa pretjerujemo do iznemoglosti.
Ključ je u pronalaženju ravnoteže – disati i obavljati jednu po jednu stvar. Christiane Northrup u hit-knjizi Žensko tijelo-ženska mudrost upozorava upravo na povezanost tih fenomena i rasta postotka ginekoloških bolesti u žena. Upozorava na važnost nježnog odnosa žene prema sebi, osobito neprelaženja preko sebe i svojih potreba.
Northrup govori i o krivnji koje žene osjećaju kada se odluče posvetiti sebi ili jednostavno nekomu reći ne. Upozorava koliko je važno znati postaviti granice i slušati intuiciju, svoje unutarnje vodstvo koje je gotovo uvijek u pravu.
Stoga, drage suputnice, drage žene, duboko udahnite i recite same sebi da ste fenomenalne i da već obavljate dovoljno. Ne tražite od sebe uvijek više od onoga što ste taj dan postigle. Tako umanjujete vrijednost svojih postignuća, kako poslovnih, tako i privatnih. Imajte strpljenja sa sobom, skuhajte si čaj, kakao…, ispružite na kauču, pokrijte dekicom, isključite na trenutak mobitel i samo uživajte.