Put u prošlost za bolju budućnost

Umijeće čuvanja uspomena

Knjiga je nastajala tijekom 2018. godine, kada je danski Institut za istraživanje sreće – čiji je osnivač upravo Meik Wiking – provodio istraživanje o sretnim uspomenama u kojem su sudjelovali dobrovoljci širom svijeta. Trenutačno Institut proučava kako koronavirus utječe na naše  dobrobiti te što možemo učiniti da bismo ublažili njegove negativne posljedice na kvalitetu življenja.

Nakon što koronakriza završi, Wiking planira u Kopenhagenu otvoriti muzej sreće. Njegova rodna Danska, naime, slovi kao jedna od zemalja s najsretnijim stanovnicima, prema godišnjem Svjetskom izvješću o sreći koje Ujedinjeni narodi objavljuju od 2012. godine.

Kako njegovati sretne uspomene

Kada je riječ o sretnim uspomenama, Wiking tvrdi da nam one omogućuju putovati kroz vrijeme jer oblikuju naše nade i snove za budućnost. Naime, znanstveno je dokazano da se u istim područjima mozga odvijaju procesi prisjećanja na prošla iskustva i zamišljanja budućih.

„Sve naše uspomene čine temelje našeg identiteta. No, neke uspomene nisu lijepe i mogu nam biti velik teret, pa je zato važno prizivati i obnavljati ona prošla iskustva koja su nas najviše usrećila – u njima možemo pronaći snagu i nadahnuće. Pritom ne preporučujem prečesta putovanja u prošlost, nego da, zadržavajući sretne uspomene, ujedno budemo sposobni otpustiti prošlost, živjeti u sadašnjosti i planirati budućnost“, objašnjava Wiking. S vlastitim neugodnim iskustvima Wiking se suočava tako što im nastoji pronaći pozitivnu stranu: 

„Svi smo barem jednom u životu zbog svojih pogrešaka i neuspjeha poželjeli propasti u zemlju. To se toliko može utisnuti u pamćenje da nam izranja u sjećanju kad to najmanje očekujemo i najmanje želimo. No, utvrdio sam da moje neugodne epizode nemaju takvu moć nada mnom kad preuzmem kontrolu nad njima pretvarajući ih u anegdote kojima se smijem i prepričavam ih drugima. Ne učinimo li nikad nikakvu glupost, ne pođe li nikad ništa po zlu, nećemo moći druge zabavljati crticama iz svojega života“, piše autor Umijeća stvaranja uspomena.

Proučavajući sjećanja koja su u Istraživanju o sretnim uspomenama opisali ljudi iz najrazličitijih krajeva svijeta, Wiking je ustanovio da postoje svojevrsni zajednički obrasci. Svi sudionici istraživanja prisjećali su se epizoda koje su na neki način bile neobične, važne, emocionalne ili koje su aktivirale njihova osjetila. Bila su to, primjerice, posebna iskustva poput prvog odlaska u stranu zemlju ili polaganja teškog ispita, važni događaji poput vjenčanja i rođenja. Mnoge uspomene probudile su osjetila: topao dodir ljetnog sunca na koži, miris i okus prženih papričica iz majčine kuhinje, buđenje uz voljenu osobu...

Postanite arhitekti sjećanja

Wiking smatra da je blagotvorno „osvježiti“ prošla sretna iskustva tako da, primjerice, ponovo posjetimo mjesta gdje smo ih doživjeli, sačuvamo predmete koji utjelovljuju naše sretne priče (bilo da je to slika na zidu ili kamenčić s plaže), s bliskim osobama iznova prepričavamo sretne dogodovštine...

No, kaže da je tijekom istraživanja i pisanja knjige Umijeće stvaranja uspomena najveći bljesak spoznaje doživio kada je shvatio da zapravo možemo utjecati na ono čega će se naša obitelj i prijatelji sjećati u budućnosti – tako da postanemo arhitekti sjećanja.

Wikingova nova knjiga zapravo je posvećena stvaranju uspomena koje će to tek postati, i upravo je u tome čar onoga što autor naziva putovanjem kroz vrijeme: „Što bi vaše buduće „ja“ htjelo vidjeti odluči li se vratiti u prošlost? Jednoga dana život će vam proletjeti pred očima, stoga se potrudite da bude upečatljiv. Kad ulažem u svoju banku uspomena, brižno pazim da uplaćujem pozitivne uspomene kako bih u budućnosti mogao podizati sreću.“

Obratite pozornost

Wiking preporučuje da sretne uspomene možemo planirati tako što ćemo se potruditi da nam život bude raznovrsniji i ispunjeniji. Možemo, primjerice, posjetiti mjesta gdje još nismo bili, odvažiti se na ono što već dugo priželjkujemo, ali se ne usuđujemo (poput skoka padobranom ili prijave na televizijski kviz), baviti se novim hobijem, kušati drugačiju hranu...

„Važno je i obraćati pozornost na ono što možemo vidjeti, čuti, omirisati, dotaknuti... Zapanjujuće je koliko toga vidimo, a ustvari ne primjećujemo u svijetu koji nas okružuje. Sljedeći put kad poželite zauvijek upamtiti neki sretan trenutak, uključite sva osjetila“, poručuje autor Umijeća stvaranja uspomena.

Biografija kao terapija

Pozornost je ključna i u metodi Biography Work (rad na biografiji) pomoću koje sustavno analiziramo svoj dosadašnji životni put da bismo proniknuli kamo zapravo idemo i što bismo trebali poduzeti.

„Sva rješenja su u vašoj biografiji“, kaže Zagrepčanka Ela Kurešević, prva hrvatska savjetnica za metodu Biography Work, koja je tu titulu stekla u Engleskoj. Biography Work je povezivanje svih životnih događaja, odnosa i okolnosti u jednu cjelinu da bismo razumjeli sebe i ostvarili svoje potencijale.

Ova metoda temelji se na razmatranju biografije u razdobljima od sedam godina, počevši od rođenja. Naime, još u drevnim duhovnim učenjima (primjerice, hinduizmu) smatralo se da svakih sedam godina u životu nastupa nova razvojna faza, a to je potvrdila i suvremena psihologija.

Krivulja života

U metodi Biography Work te se faze bilježe na takozvanoj krivulji života koja se iscrtava na velikom listu papira. Na vanjsku stranu krivulje unose se svi važniji vanjski događaji u životu (primjerice, rođenja, smrti, ljubavi, važni susreti i rastanci, bolesti, počeci i završeci školovanja, promjene posla), a s unutarnje strane krivulje opisuju se unutarnji doživljaji, odnosno emocije, misli, uvidi, snovi...

Tako se, ovisno o dobi osobe, krivulja postupno nadopunjuje svakom sedmogodišnjom fazom dok se ne dobije aktualni presjek života.

„Kada ljudi na taj način povežu izvanjske događaje s onim što su proživljavali u sebi, počnu uviđati dublju logiku koju inače ne zamjećuju. Krivulja otkriva da naša biografska priča ima određenu simetriju, smisao, inteligenciju, samo to često ne naziremo u današnjem površnom i brzom življenju. Krivulju iscrtavam razgovarajući s osobom, postavljajući pitanja, potičući je da se prisjeti kako je tekao njezin život. Dobiva i svojevrsnu domaću zadaću da u međuvremenu promišlja pitanja koja su se u razgovoru pokazala osobito bitnima. To se može usporediti s pletenjem ili slaganjem puzzli. Počinje se osjećati kontinuitet, dobivamo potpunu sliku. Takvom dubinskom rekonstrukcijom čovjek uviđa kako i zašto se oblikovao njegov život takav kakav je danas i što može poduzeti da ga promijeni nabolje“, objašnjava Ela Kurešević.

I sitno je bitno

Metodom Biography Work obično se kreće od neke određene situacije koju osoba želi razriješiti (primjerice, ljubavni i obiteljski odnosi, posao, zdravlje, financije) da bi se pomoću toga spoznao cjelokupan životni sklop.

Vlastita biografija otkriva se kao zaokružena priča koja je jedinstvena i samo vaša, koju ste sami napisali i stoga na nju možete biti ponosni. Uviđate da niste žrtva, nego kreator svog života koji zna što želi i kako to ostvariti. Pritom se često pokaže da naš životni put ne definiraju samo veliki događaji i prekretnice nego i ono što nam se čini sitnim i nebitnim. 

„U životu su relativno rijetki takozvani veliki događaji, zapravo se on sastoji od veoma mnogo malih događaja i malih odluka koje ne smatramo važnima, pa nam prolaze 'ispod radara'. No, mali događaji itekako utječu na stvaranje mreže naše sudbine, odnosno na put naše duše. Stoga i u svakidašnjici treba obraćati pozornost na sve što se događa oko nas i kako se osjećamo da bismo u konačnici postali kvalitetnija ljudska bića“, zaključuje Ela Kurešević.

Hipnotičko putovanje kroz vrijeme

Razrješavanjem začaranih krugova iz prošlosti bavi se i Petra Brzović, utemeljiteljica zagrebačkog holističkog centra Zivia Studio i intuitivna terapeutkinja certificirana u mnogo područja, uključujući hipnotičku regresoterapiju.

„Hipnotička regresoterapija je putovanje unatrag kroz vrijeme da bi se obnovila sjećanja i istražili događaji iz prošlosti – kako bismo razumjeli zašto nam se neke stvari događaju ili ne događaju u životu, zašto smo povezani s drugima i što možemo naučiti iz tih odnosa, te naposljetku spoznati svoju životnu svrhu, odnosno svrhu duše“, objašnjava terapeutkinja Brzović.

Napominje da je tijekom hipnotičke regresoterapije osoba posve svjesna svoje okoline: razgovara s terapeutom te se poslije sjeća svega što se događalo. Klijent i terapeut stalno surađuju, počevši od toga da se prije same terapije definiraju pitanja na koja klijent želi dobiti odgovore.

U stanje hipnoze klijent ulazi na jednostavan način, tako što zatvori oči te polako počne produbljivati dah i postupno opuštati cijelo tijelo. Ponekad se primjenjuju i vizualizacije ili brojanje unatrag, ovisno o tome što osobi najbolje odgovara. Kroz duboko stanje opuštenosti osoba ulazi u stanje proširene svjesnosti, slično dubokoj usredotočenosti kakvu iskusimo svaki put kad se zadubimo u misli.

Iscjeljenje na licu mjesta

U stanju proširene svjesnosti u mogućnosti smo, na neki nama prihvatljiv način vidjeti, osjetiti, čuti ili doživjeti događaje iz prošlosti koji su pridonijeli našoj današnjoj situaciji. Možemo otići baš u trenutak kada je sve počelo, dakle izravno se povezati s uzrokom problema te ga iscijeliti na licu mjesta.

„Prije same terapije mi ne znamo kamo će osobu odvesti njezina podsvijest, odnosno duša. No, znamo da će je odvesti upravo tamo gdje je potrebno u danom trenutku. Terapeut samo prati razvoj događanja te po potrebi pomaže klijentu da dobije odgovore i iscijeli sebe na način koji mu je najpotrebniji“, kaže Petra Brzović.

Uzmimo jednostavan primjer: želite li ojačati samopouzdanje, hipnotičkom regresoterapijom možete se vratiti u onaj trenutak u životu kad ste se osjećali doista samopouzdano. Podsvijest će sama poslati na površinu trenutak kada ste se tako osjećali, a potom ga, uz pomoć terapeuta, možete dovesti u sadašnjost te ga „usidriti“ kako biste ga trajno zadržali. Tako se mogu razriješiti najrazličitije dvojbe i nesigurnosti, kao i traume. No, u tom slučaju najprije treba iscijeliti traumatičan događaj iz prošlosti, a potom krenuti dalje.

Spremnost na promjenu

Hipnotička regresoterapija u prosjeku traje dva - tri sata, a Petra Brzović kaže kako je nerijetko dovoljan jedan takav tretman da bismo se vratili do samog trenutka kada je započelo ono što nas muči i razriješili to. U slučaju da pritom „naletimo“ na traumu zakopanu duboko u prošlosti, bit će potrebna dva ili više tretmana.

„Osim regresije u prošlost, kroz vrijeme se također može putovati unaprijed tako što, primjerice, osoba sebe zamisli samopouzdanom u trenutku koji je očekuje, poput situacije kad treba održati govor pred brojnom publikom ili susresti se s nekim, za što je dosad osjećala da nije spremna. Dakle, spomenuto iskustvo samopouzdanja može se projicirati u budućnost“, pojašnjava terapeutkinja te ističe da hipnotička regresoterapija nipošto nije čarobni štapić. Čeznemo li za promjenom, moramo doista biti voljni i spremni promijeniti se.