Kada ste se zaljubili u planinarenje i hodanje na duge staze?
Iskustvo mog drugog boravka u Keniji, 2014. godine, kada sam dobio priliku provesti neko vrijeme u plemenu Maasaija i vidjeti što znači život u skladu s prirodom te shvatiti važnost majke prirode, me potpuno promijenilo. Dogodio se neki klik u glavi, neko prosvjetljenje, i tada sam počeo više odlaziti i boraviti u prirodi te paziti na nju. Vrativši se iz Kenije, prvi put u životu otišao sam na Velebit. Iako o planinarenju i stazama nisam imao pojma, ta je avantura trajala šest dana. U tih šest dana sreo sam puno ljudi, upoznao super ekipu iz planinarskog društva PANJ (kasnije sam i ja postao 'Panj') - i tada sam shvatio da su priroda i društvo zakon!

Koje su vaše omiljene staze u Hrvatskoj?
Velebit mi je i dalje najdraža naša planina i najčešće po njoj planinarim. Sa svojih oko 140 km dužine i oko 40 km širine ima nebrojeno puno staza za hodanje i nevjerojatnu prirodnu ljepotu, na svakom izletu me uvijek uspije očarati svojom ljepotom, svaki put je sve ljepši i ljepši. Preferiram Premužićevu stazu koja prolazi vršnim dijelovima sjevernog i srednjeg Velebita jer se staze pružaju prekrasni vidici, malo na Liku malo na more.

Puno ste planinarili i pješačili i vani. Koje su vam najdraže staze u inozemstvu?
Izdvojio bih Camino de Santiago (Put Sv. Jakova). To je moje prvo veliko hodanje i imam samo pozitivna iskustva. Camino je super za nekakvo prvo dugo hodačko iskustvo, prvenstveno jer je logistički sve riješeno, stalno se krećete kroz civilizaciju, sve je predodređeno hodačima, smještaji, restorani, trgovine, nema potrebe za nositi hrpu stvari u ruksaku. Camino je puno drugačiji od moje zadnje avanture u Hrvatskoj; osim što je logistički sve puno jednostavnije, tamo rijetko kad možete biti sami.

Vaša posljednja i najduža avantura bila je Croatian Long Distance Trail. Možete li nam ispričati gdje ste sve hodali?
Croatia long distance trail povezuje četiri najisturenije točke Hrvatske: najistočnija Ilok, najsjevernija Sveti Martin na Muri, najzapadnija Savudrija i najjužnija Prevlaka. Krenuo sam iz Iloka, 28. lipnja 2020.; prošao sam kroz ravnu i vruću Slavoniju i Baranju. Tih su dana bile baš velike vrućine, sam početak ljeta, bilo je naporno hodati po tim vrućinama, znao sam popiti i do devet litara tekućine kroz dan. Iz Slavonije preko Krndije, Papuka, Bilogore, Kalnika i Međimurja pješačio sam prema najsjevernijoj točki. Potom sam sa sjevera krenuo prema najzapadnijoj, Savudriji. Išao sam preko Ravne Gore, Strahinčice, Ivanščice, Medvednice, Samoborskog i Žumberačkog gorja, Gorskog kotara i NP-a Risnjak, tako sam ušao u Istru. Kada sam došao do Savudrije spustio sam se ispod Pule na Rt Kamenjak te sam tu zakačio i drugu stazu Via Adriatica te sam do krajnjeg juga, preko Učke, Velebita, Dinare, Kozjaka, Omiške Dinare, Biokova… hodao kombinaciju te dvije staze (VA i CLDT) koje se gotovo 80 posto poklapaju jer koriste postojeće planinarske staze.

Koliko je dugo trajala avantura, koliko ste kilometara na dan hodali, gdje ste spavali...?
Trajalo je 100 dana, od toga 15 dana odmora, a ukupno sam prehodao 2282 km, visinske razlike uspona preko 50 km (za usporedbu to je skoro šest puta Mt. Everest). Potrošio sam tri para tenisica bez ikakvih ozljeda, a najveća dnevna kilometraža je bila 57 km. Putem sam vidio valjda sve moguće životinje koje tu obitavaju osim vuka i risa (a vjerojatno su oni mene vidjeli). Prosječna težina u ruksaku bila je 22 kg; u njemu sam imao svašta za što sam mislio da mi je potrebno, pa i više od toga. Na putu sam spavao u planinarskim domovima, skloništima i privatnom smještaju a najviše sam u šatoru, koji sam postavljao posvuda u šumama, poljima na livadama, u dvorištima…

Što vam je tijekom tih 100 dana hodanja padalo najteže?
Bilo je teško nositi taj težak ruksak, uz fizički naporna penjanja, spuštanja, iscrpljujuće vremenske uvjete... ali najteža od svega bila je samoća. Toliko raznih događaja, trenutaka poput izlazaka, zalazaka sunca, susreta s raznim životinjama, sreće, pa i frustracija, a nemate ih s kime podijeliti. Znalo je proći po pet dana da ne sretnem nikoga putem pa kad bih se spustio do neke trgovine, popričao bih malo s tetom na blagajni. Nemaš s kime navečer protresti najzanimljivije događaje u danu, podijeliti radost, strah i oduševljenje, već sam sa sobom miješaš tjesteninu i tjeraš se jesti, a onda nakon večere uvlačiš se u vreću, prekrivaš se preko glave, osluškujući u tišini svaki zvuk. Razmišljaš o milijun stvari i ta tišina postaje preglasna, teško je zaspati. Pitaš se što s tobom nije u redu i zašto si ovo radiš. A nekada, koliko god to čudno zvučalo, jednostavno nemaš izbora. Postoje planine poput Velebita, Dinare, na kojima ćeš uvijek nekog sresti, s nekim popričati. Navečer dođeš u dom i lako se ubaciš u razgovor. Ali postoje duge ture i planine gdje nema nikoga. Tumaraš šumama i livadama, bespućima, pitajući se što je sloboda? I ako sada imaš slobodu, što ona vrijedi kada nemaš uz sebe drage ljude s kojima ćeš podijeliti svoje osjećaje, pozitivne i negativne? Nekoga kome ćeš reći „kako je ovo lijepo!“ ili „boli me noga!“. Planinarenje može biti psihički izazov i borba sa samoćom, ako si tako postavimo. To je cijena dugih tura, snova i ciljeva koje želiš ostvariti. Možda je i bolje sam nego biti u lošem društvu, no ništa nije tako dragocjeno kao prijatelj kojeg imaš uz sebe, čak i onda kada imaš potrebu biti sam sa sobom, sa svojim anđelima i demonima. Nisam nikad imao kriza da sam pomišljao o odustajanju, uživao sam u ovoj „PATNJI“ iz dana u dan.

Koji se motiv skriva iz vaše želje za hodanjem kao vrstom putovanja?
Motiv i želja su na svakom putovanju skoro pa isti, što bolje upoznati i istražiti zemlju i kulturu u kojoj se trenutno nalazim. Pješačenje mi nudi mogućnost da u potpunosti uživam u kretanju od točke A do točke B, za razliku od motoriziranih načina putovanja koji nude samo užitak odlaska iz jednog mjesta i dolaska u drugo. Kada bi pješice prolazio kroz neka napuštena sela imao sam dovoljno vremena da u hodu bacim oko na te napuštene kuće, gospodarske objekte, crkve… Mogao sam vidjeti kako drveće raste usred kuće, pročitati obavijest s oglasne ploče još iz 90-ih, a recimo da sam s autom prošao kroz to selo možda ne bi ni primijetio da je napušteno ili ga uopće ne bi primijetio (još jedno selo u nizu). Ujedno, cilj ovog hodanja je i malo promovirati boravak u prirodi, outdoor aktivnosti i isticanja prirodnih ljepota hrvatskih planina, nacionalnih parkova, parkova prirode…

Do kojih ste spoznaja o sebi došli na svom posljednjem putovanju po Hrvatskoj?
Kako na svakom putovanju naučim nešto novo, bilo o sebi ili o drugima, tako sam i na ovom putovanju puno naučio o sebi, saznao sam koje su mi gornje granice do kuda mogu ići a da se ne dovodim u bilo kakvu opasnost, postao sam odgovorniji prema samom sebi, naučio sam biti sam sebi dobro društvo. Na ovom hodanju sam se uvjerio da imamo stvarno prekrasnu zemlju prepunu prirodnih ljepota i predivnih ljudi.

Što ste naučili o ljudima i odnosima s ljudima koje ste susretali po putu i koji su vam pomagali na različite načine?
Kada sam krenuo s hodanjem imao sam taj neki „strah od ljudi“, ne u smislu da će me neko istući ili slično nego od neprihvaćanja. Susreti s lokalnim stanovništvom nešto su nevjerojatno i nisam očekivao da su ljudi toliko otvoreni i gostoljubivi prema totalnom strancu. Kad bih im ukratko ispričao tko sam i što radim, pozivali bi me u svoj dom, malo bismo popričali, popili kavu, čaj ili nešto drugo, a neki su mi nudili tuš i smještaj za taj dan, ma ljudi su čudo. Nakon svakog takvog iskustva dobio bih dodatan vjetar u leđa i krenuo dalje.