Otputujte na krilima glazbe

Šum morskih valova, žubor potoka, huk vjetra u krošnjama, ptičji pjev i lepet krila, zujanje pčela... A zimi – posebna tišina u kojoj se čini da priroda miruje, no zastanete li i osluhnete pozornije, mogli biste začuti da je nedaleko od vas šmugnula životinja, da klokoće voda ispod leda, a snježne pahulje lagano tapkaju po suhom lišću.

Simfonija prirodnih zvukova pravi je melem za živce u današnjim neizvjesnim i napetim vremenima. Tko trenutačno nema prilike izaći van, može slušati prirodu barem u takozvanom soundscape zvučnom zapisu, odnosno zvukobrazu. Soundscape se uobičajeno koristi za opuštanje i meditaciju, no zbog pandemije koronavirusa dobio je novo značenje. Otkako su mnogi prisiljeni provoditi cijele dane među vlastita četiri zida, a izleti i putovanja svedeni su na minimum, zvukobraz nam dobro dođe da u mislima otputujemo u neki rajski kutak, bilo da je to morski žal ili šumski proplanak, ili pak egzotični kraj poput pustinje ili tropske džungle.

Raznovrstan izbor takvih „audiorazglednica“ nalazi se na internetskim platformama Nature Soundmap, koja prikuplja snimke najljepših i najosebujnijih prirodnih zvukova na našem planetu, i Sounds of the Forest sa zvukovima svjetskih šuma. Među spomenutim audiozapisima ima i onih iz našeg podneblja, a njihov je autor Riječanin Ivo Vičić, vrstan tonski snimatelj kojemu je Hrvatski radio nedavno posvetio emisiju Sakupljač zvukova.

Doista prikladan opis – jer Vičić je dugogodišnji glazbeni urednik i producent poznat i kao DJ Arexx, te audioumjetnik koji stvara zvučne instalacije i kulise za izložbe i dokumentarne filmove. U posljednjih desetak godina ponajprije se bavi prirodom – njegova internetska galerija IvoVicic.bandcamp.com dojmljiva je zbirka zvukobraza šuma, livada, potoka, rijeka, mora...

Zvuk koji proširuje vidike

Vičić snima binauralno, posebnom mikrofonskom tehnikom koja bilježi zvukove kao da ih u izvornom okolišu čujemo vlastitim ušima. Snima danju i noću, za mirnog i olujnog vremena, tijekom svih godišnjih doba... Tako nastaju albumi na kojima sama priroda priča svoje priče.

„Oduvijek me zanimao zvuk. Kada sam početkom devedesetih godina postao DJ te zajedno s prijateljima kreirao vlastitu glazbu, inspirirala nas je britanska scena elektronske ambijentalne glazbe u kojoj je bilo puno zvukova prirode. Spontano sam pošao tim putom, snimajući zvukove u svome okruženju. Ionako sam mnogo vremena provodio u planinarenju, ronjenju, bicikliranju, šetnji sa psima... Počevši svjesnije slušati prirodu tijekom snimanja, stekao sam još veće poštovanje prema njoj, ali i veće razumijevanje samoga sebe. S godinama, naučio sam biti strpljiv jer tijekom snimanja zvuka nema jurnjave tipične za današnji način života. U prirodi ne možeš nešto snimiti kada ti hoćeš, ne možeš pokoriti ni planinu ni šumu. Priroda ima vlastitu dinamiku, frekvenciju kojoj se trebaš prilagoditi“, kaže cijenjeni tonac čije je snimke u svoju zbirku zvučnih zapisa uvrstila londonska The British Library, jedna od najznamenitijih knjižnica na svijetu.

Iskonski zov divljine

Mnoge zvukobraze Vičić je snimio u riječkom zaleđu, Gorskom kotaru, na Velebitu i u Dalmatinskoj zagori. Vodene tokove sa slapovima i brzacima, grmljavinu, pljuskove i vjetrove, glasanje ptica, jelena, lisica i drugih divljih životinja među kojima ga posebno fasciniraju vukovi.

„Sretan sam jer znam da već u području udaljenom samo četrdesetak minuta vožnje od moje kuće žive vukovi, medvjedi, risovi... To je neprocjenjivo, istinsko bogatstvo. Vukovi su majstori skrivanja, treba ih tjednima pažljivo pratiti samo da ih čuješ, a kamoli vidiš. Divno je slušati ih ljeti, kada su u čoporu i dozivaju se. Dok njihovo zavijanje i lavež odjekuju šumama i dolinama, to je iskonski, gotovo nadrealan doživljaj zbog kojega te prođu trnci i doista spoznaš zašto je vuk simbol nepokorene divljine. To je priroda baš kakva treba biti – jednostavno savršena“, opisuje Ivo Vičić koji sa svojom snimateljskom opremom ide što dalje od ljudskih naselja i prometnica. Po mogućnosti, ostavlja uključene mikrofone i odlazi kako ne bi uznemiravao životinje ili se pritaji u svom terenskom vozilu prilagođenom za dulji boravak u prirodi, danima čekajući da životinje uvide da im njegova prisutnost nije prijetnja.

„Najčešće je potrebno puno vremena da mi se posreći dobra snimka. Najčarobniji su trenuci između dana i noći, osobito na mjestima gdje se životinje hrane i dolaze na pojila“, otkriva Vičić koji je mnogo snimao i u močvarnim područjima, posebice u ornitološkom rezervatu Crna Mlaka.   

„Jedinstvena je to 'džungla' čiji su zvukovi zadivili i Marca Andersona, osnivača portala Nature Soundmap. Rekao je da su zvukovi Crne Mlake toliko puni života da podsjećaju na australske i azijske prašume. U Hrvatskoj često nismo ni svjesni što sve imamo; naša je zemlja prirodni eldorado. Trebali bismo više cijeniti divljinu koja nam je preostala.“

Pucketanje mora i sviranje bure

U Vičićevim radovima posebno mjesto ima more čije zvukove snima i podvodno, pomoću posebnih mikrofona – takozvanih hidrofona – koji se spuštaju na odgovarajuću dubinu.

„Podmorje zvuči čudesno jer zvuk se njime širi na drugačiji način. Za Jadran je tipično pucketanje koje možete čuti i kada uronite glavu ispod površine. To pucketanje najizraženije je u plićem moru, a stvaraju ga sitna bića, primjerice, račići svojim kliještima. Upravo zahvaljujući tom pucketanju Jadransko more ima prepoznatljivu auru, odnosno karakter“, objašnjava Vičić koji se godinama bavi i karakterom – bure.

„Nije ju lako snimiti, kao ni općenito vjetrove. Snimanje bure dodatno je otežano zbog velike hladnoće, no doista je poseban doživljaj slušati je kako huči dok se obrušava s planina. A kada se bura sudari s velikim metalnim objektima, nastaju fascinantne melodije. Volio bih da bura postane zaštitni znak našega primorskog podneblja te da u Rijeci bude postavljena instalacija na kojoj će bura svirati na svoj jedinstven način.

Štoviše, zvuk bure mogao bi se prenositi putem interneta da ga ljudi širom svijeta mogu doživjeti... Toliko toga zanimljivog i inspirativnog moglo bi se napraviti pomoću zvuka“, zaključuje Ivo Vičić, pozivajući da pozornije doživljavamo ono što nam ulazi u uši. Odmaknimo se od buke koja nam toliko ispunjava svakidašnjicu da je često više i ne zamjećujemo, ali ipak nas opterećuje i iscrpljuje. Slušajmo svjesno zvukove prirode i unesimo ih u vlastiti dom da bismo lakše pronašli unutarnju snagu i mir.