Zahvalnost nasuprot toksičnoj pozitivnosti

Pozitivno razmišljanje je kada pokušavate ostvariti dobre osjećaje ili iskustva fokusirajući se isključivo na ishod koji želite. Iako ovaj pristup može biti koristan u radu s pretjeranim strahom, on potencijalno može postati toksičan, piše portal mbg. Ako ovu tehniku koristimo kako bismo izbjegli ili porekli svoja istinska iskustva, riskiramo poništiti svoje osjećaje.

Kao što često kažem svojim klijentima, ne možemo birati kako ćemo se osjećati - ali moramo odabrati kako ćemo reagirati na te osjećaje. Toksična pozitivnost je kada želimo osjećati nešto što ne osjećamo, pa se opominjemo da se osjećamo drugačije govoreći sebi: "Misli pozitivno!" 

Ako umjesto toga gajimo znatiželju (prvi korak u istinskoj praksi zahvalnosti) prema onome što osjećamo, tada smo na putu transformiranja negativne emocije u nešto pozitivno poput zahvalnosti ili ponosa.

Drugačiji pristup zahvalnosti

U svom radu kao psihoterapeutkinja primijetila sam da zahvalnost zapravo dolazi nakon procesa predavanja našim bolnim osjećajima, a ne nakon što se želi nešto pozitivno.

Zahvalni smo kad možemo popiti gutljaj vode nakon razdoblja intenzivnog vježbanja i žeđi. Ponos doživljavamo kada uspješno obavimo određeni posao.

Tako se često opiremo iskustvu negativnih osjećaja. Napokon, programirani smo za zaštitu, čak i od najmanje uočene prijetnje. Teško je vjerovati da baš te emocije zapravo mogu biti važne - čak je i dobro za nas da ih osjećamo. Svaka emocija ima funkciju, evolucijsku svrhu. Uzmimo za primjer bijes. Daje nam do znanja da nešto nije u redu i daje nam energiju da nešto poduzmemo. Ako potisnemo svoj bijes, on ne samo da ostaje negdje u našem tijelu, već propuštamo poruku svoje ljutnje. Zahvalnost može biti iskustvo koje imamo samo nakon što si dopustimo uzeti ono što nam naš bijes pokušava priopćiti.

Na primjer, recimo da otkrijemo da nam je netko lagao. Zbog toga osjećamo ljutnju, ali možda se bojimo da ne upropastimo vezu, pa ništa ne kažemo i zatomimo bijes. Ako umjesto toga dopustimo sebi da priznamo da smo ljuti, dobit ćemo poruku da ta osoba možda nije zavrijedila povjerenje. Ili možda imamo potrebu istražiti zašto je osoba rekla neistinu, jer bi tamo mogli biti važni podaci koje bismo trebali znati. Jednom kad se predamo osjećaju ljutnje, možemo shvatiti poruku koju bijes sadrži. A kad jednom dobijemo poruku, osjećamo se zahvalno jer nam je sada bolje.

To možda ne zvuči kao praksa zahvalnosti koja vam je poznata, a koja se često odnosi na njegovanje pozitivnih osjećaja.

Još jedan primjer: Vrlo često tražimo osjećaj zahvalnosti kad iskusimo zavist - nešto tako često u našem potrošačkom društvu. Bilježenje zahvalnosti koju osjećamo za obrok na stolu ili krov nad glavom dolazi kao odgovor na to što si dopuštamo da priznamo bol zbog toga što nemamo. Jednom kad osvijestimo svoju zavist, možemo osjećati zahvalnost za ono što imamo.

To se vrlo razlikuje od onoga što mnogi ljudi prakticiraju kao "pozitivno razmišljanje". 

Zaključak

Ključna je stvar, da bismo iskusili nešto pozitivno, poput zahvalnosti, prvo moramo biti iskreni prema sebi i svojim osjećajima. Bila to tuga, bijes, zavist ili sram. Stoga je prvi korak u njegovanju pozitivnog osjećaja svijest o onome što zapravo osjećamo - bez obzira koliko to bolno ili "pogrešno" djelovalo. Kad možemo pronaći istinu u onom što osjećamo, krenimo prema razumijevanju i prihvaćanju. Da bismo postali zahvalni, moramo se predati.

Sljedeći put kad budete radili na njegovanju zahvalnosti ili bilo kojeg pozitivnog osjećaja, zapitajte se: "Što me sprječava da osjećam zahvalnost (ili sreću, ili ponos)?" Otvorenog uma istražite i prikupite informacije o tome ima li smisla osjećaj bijesa, straha ili ljubomore. To je praksa prihvaćanja, koja u konačnici dovodi do istinske pozitivnosti.