Svjedočanstvo zarobljenice logora: Dugo sam se borila s krivnjom da sam osudila svoju majku na smrt

Na putu kroz tri logora

Nije mogla utjecati na mnogo toga što joj se dogodilo. Nije mogla spriječiti svoj odlazak u Auschwitz 1944. kada joj je policija pokucala na vrata, nije mogla spriječiti da je odvoje od roditelja, nije mogla otići iz zarobljeništva, nadvladati svoje zlostavljače, ali mogla je izabrati hoće li nositi u sebi osvetu ili oprost, hoće li očajavati ili se prisjećati najsretnijih trenutaka svojeg života, hoće li dobivenu štrucu kruha podijeliti ili je pojesti sama, hoće li jesti ljudsko meso umrlih logoraša ili izabrati umjesto toga vlati trave.

Kako izgledam?

Trenutak koji opisuje je dolazak u Auschwitz, kada je u dobi od 16 godina čekala u prvom od niza redova koji su mogli značiti život ili smrt. Trenutak u kojem se njezin život pretvorio u pakao. Njezinu su majku poslali u plinsku komoru, samo zato što je bila majka odraslih kćeri, a ona se našla ošišana, gola sa svojom sestrom čekajući da im donesu uniforme i otkriva kako je i u samom središtu zla moguće zadržati ljudskost i nadu.

Magda mi se konačno obrati. „Kako izgledam?“ pita me. „Reci mi istinu.“

Istinu? Izgleda kao šugavi pas. Goli stranac. Ne mogu joj to reći, naravno, ali bilo kakva laž bila bi jako bolna i stoga moram pronaći neki nemogući odgovor, istinu koja je neće povrijediti. Gledam u plavetnilo njezinih očiju i pomislim da je to što je uopće postavila to pitanje „Kako izgledam?“ nešto najhrabrije što sam čula. Ovdje nema zrcala. Zapravo me pita da joj pomognem da se pronađe i suoči sa sobom. I zato joj govorim jedinu istinu koju mogu izgovoriti.

„Tvoje oči“, kažem svojoj sestri, „tako su lijepe. Nikad ih prije nisam vidjela jer ih je prekrivala sva ta kosa.“ To je prvi put da uviđam da imamo mogućnost izbora: obratiti pozornost na ono što smo izgubili ili na ono što i dalje imamo.

Unutarnji pakao

Dr. Eger svjesna je, kaže, da je imala puno sreće što je preživjela rat. Ako su te poslali u red koji je vodio u plinsku komoru, to je značilo smrt. Smrt te čekala i ako si učinio nešto pogrešno, izazvao stražara, ili tvoje tijelo jednostavno više nije moglo podnijeti mučenje, glad i iscrpljenost.

Za rata njezin je izbor bio sužen na preživljavanje, na to da učini sve da ne umre i ne izgubi nadu. Tek nakon što je dočekala slobodu, udala se za dobrog i imućnog čovjeka s kojim je dobila djecu, shvatila je pravu važnost izbora i onoga što nam on omogućuje. Sada više nije odlučivala kako će prihvatiti neizbježno, kako se nositi s okrutnošću, sada su pred njom bili izbori koji će odrediti kako će živjeti svoj život.

Kada su joj muža zatvorili zbog „nepodobnosti“, pronašla je u sebi nevjerojatnu snagu da izvuče svog supruga iz zatvora kako bi sa svojom malom kćeri iz Mađarske prebjegli u Austriju, a odatle u neki bolji, sigurniji život. Izabrala je ne otići u Izrael, iako ih je tamo trebalo čekati njihovo vlakom otpremljeno bogatstvo i prijatelji, i umjesto toga odlučila otići u Ameriku, gdje je isprva radila mukotrpan posao na traci u tvornici odjeće, dok je njezin suprug, nekad ugledni poslovni čovjek, bio skladištar.

Izabrala je učiniti sve kako bi svojoj djeci omogućila lijep, ugodan život. Izabrala je nastaviti obrazovanje, pomagati drugima. U isto vrijeme, izabrala je i zanijekati svoju prošlost, pretvarati se da se sav taj užas nikad nije dogodio; bilo je prebolno nositi se s užasom u sebi.

PageBreak

Obiteljski je život bio lijep, ali nešto nedostaje. Edith Eva Eger u svojim 40-ima nastavlja ratom prekinuto obrazovanje upisujući studij psihologije. Godine 1966. sjedi u predavaonici, očekujući uvodno predavanje iz političkih znanosti, kad joj jedan student pruži knjigu koja će joj doslovno promijeniti život. Knjiga Čovjekovo traganje za smislom dr. Viktora Frankla, uglednog psihijatra koji je i sam preživio Holokaust dala joj je nadu i snagu da se suoči sa svojom prošlošću i pretvori je u nešto smisleno.

Što kada bih ispričala svoju priču i osjetila da grč duboko u meni popušta, umjesto da se dodatno steže? Što kada bih se iscijelila pričajući o svojoj prošlosti, umjesto da je kalcificiram? Što kada tišina i poricanje ne bi bili jedini izbori koje čovjek može odabrati kad doživi katastrofalan gubitak?

Čitam kako Frankl odlučno korača na posao za ledene noći. Hladnoća je okrutna, stražari su brutalni, zatvorenici posrću. Usred boli i dehumanizirajuće nepravde, Frankl razmišlja o licu svoje supruge. Vidi njezine oči i srce mu se ispuni ljubavlju usred zime. On shvaća kako čovjek kojemu više ništa nije preostalo na ovom svijetu i dalje može blistati, makar na kratko, kontemplirajući o svojoj voljenoj. Srce mi se otvori. Plačem. To mi se moja mama obraća s ove stranice, iz užasne dubine tame u vlaku: Samo zapamti, nitko ti ne može ukrasti ono što ti je u glavi. Ne možemo odabrati raspršiti tamu, ali možemo odlučiti njegovati svjetlost.

Tijekom tih sati prije zore, ujesen 1966. godine, čitam ono što se krije u samom srcu Franklova učenja: Čovjeku možete oteti sve osim jednog: posljednje ljudske slobode – da odabere svoj stav u kakvim god se okolnostima nalazio, da odabere svoj put. Svaki je trenutak izbor. Koliko god naše iskustvo bilo frustrirajuće ili dosadno, ili ograničavajuće, ili bolno, ili teško, uvijek možemo odabrati kako ćemo reagirati na njega. I ja konačno počinjem uviđati da i ja imam mogućnost izbora. Ta će mi spoznaja promijeniti život.

I doista jest. Promjena nije bila toliko izvanjska koliko unutarnja. Podigla je troje djece, jedno od njih s poteškoćama u razvoju, razvela se i ponovo vjenčala s istim čovjekom, diplomirala je edukacijsku psihologiju pa postala doktorica kliničke psihologije na Sveučilištu Saybrook i cijelo to vrijeme nesebično pomagala drugima – radila je u školi, kliničkoj bolnici, privatnoj praksi, držala predavanja vojnicima, terapeutima diljem svijeta, a u El Pasu je čak dvaput proglašena ženom godine. I još nije bila potpuno slobodna, i dalje se hrvala s vlastitom traumom, prošlošću, rastom. Psihologiju je upisala u zreloj dobi zbog velike želje da drugima pomogne nositi se s traumom, no otkrila je da je na taj način i u dodiru sa svojom, a njezini pacijenti postali su istodobno njezini učitelji.

Novi odnos s traumom

Drugim riječima, počela sam stvarati novi odnos sa svojom traumom. Ona nije bila nešto što sam trebala utišati, potisnuti, izbjegavati, negirati. Ona je bila bunar iz kojeg sam mogla crpiti blago, duboki izvor razumijevanja i intuicije o mojim pacijentima, njihovoj boli i putu prema iscjeljenju. Moje prve godine privatne prakse pomogle su mi da ponovno doživim svoju ranu kao nešto nužno i korisno te da razvijem svoje najsnažnije terapijske principe. Pacijenti s kojima sam radila često su odražavali moja vlastita otkrića o putovanju prema slobodi. Jednako tako su me često naučili da moja potraga za slobodom nije završila – i usmjeravali me prema nastavku iscjeljenja.

Korak po korak, izbor po izbor, došla je do onoga najtežeg, onog što se mnogim preživjelima činilo nemoguće: suočiti se s mjestom užasa, s najgorim trenutkom svoje prošlosti. Vratila se u Njemačku i održala predavanje u centru kojim su nekad upravljali nacisti, u neposrednoj blizini Orlova gnijezda u Berghofu. A onda je napravila još veći korak i otišla u Auschwitz, pogledati svom strahu, svojoj krivnji, svojem zatvoru oči u oči. Suočiti se s najgorom krivnjom: kada je Mengele pitao: „Je li vam ona majka ili sestra?“ instinktivno je odgovorila: „Mama.“ ne znajući da je to odgovor na koji će njezina majka biti poslana u drugi red. Onaj koji vodi u smrt.

Kako se lako možemo vezati za izbore za koje vjerujemo da smo ih mogli ili trebali napraviti. Jesam li mogla spasiti svoju mamu? Možda. A ja ću ostatak svog života proživjeti s tom dvojbom. I mogu se kažnjavati jer sam pogrešno odabrala. To je moj privilegij. Ili mogu prihvatiti da izbor koji sam napravila kad sam bila gladna i prestravljena, kad smo bili okruženi psima i puškama i nesigurnošću, kad sam imala šesnaest godina nije važniji od onoga što sad mogu izabrati. Izbor da sebe prihvatim takvu kakva jesam: ljudsku, nesavršenu. I izbor da preuzmem odgovornost za vlastitu sreću.

Da samoj sebi oprostim svoje mane te da si vratim osjećaj nedužnosti. Da se prestanem pitati čime sam zaslužila preživjeti. Da funkcioniram najbolje što mogu, da se posvetim služenju drugima, da činim sve što je u mojoj moći da odajem počast svojim roditeljima, da se pobrinem da nisu uzalud umrli. Da činim ono najbolje što mogu unutar svojih ograničenih kapaciteta kako budući naraštaji ne bi doživjeli ono što sam ja doživjela. Da budem korisna, da me koriste, da preživim i da procvjetam kako bih svaki trenutak svojeg života mogla iskoristiti da ovaj svijet učinim boljim mjestom. I da konačno, konačno prestanem bježati od prošlosti. Da učinim sve što je u mojoj moći da svoju prošlost prihvatim i otpustim. Ja to mogu izabrati, baš kao i svi vi. Nikad neću moći promijeniti prošlost. Ali postoji jedan život koji mogu spasiti: svoj život. Onaj koji upravo živim u ovom dragocjenom trenutku.

Odlazak iz Auschwitza

Dr. Eger ispričala je svoju priču iskreno, bez patetike, vezući kao pletenicu tri niti: priču o tome kako je preživjela, priču o tome kako se iscijelila te priču ljudi koje je ona vodila do njihovog iscjeljenja. Njezina je knjiga i biografija i inspiracija i psihološka literatura. Knjiga uz koju ćete plakati i uz koju ćete rasti. Balerina i gimnastičarka u njoj nikada se nisu predale, još u 90-ima završavala je svoja predavanja svojim zaštitnim znakom – baletni grand battement njezino je „da“ životu. Nacisti su joj možda prekinuli mladost, oteli prvu ljubav, slomili tijelo, ali i dalje je imala izbor. Želja za iscjeljenjem, ljubav prema životu, oprost, nada – ono je što je tjera naprijed, ono isto što i nas može tjerati da budemo sretniji, zadovoljniji, bolji. Ali moramo to izabrati.

Odlazim iz Auschwitza. Poskakujem prema izlazu! Prolazim ispod riječi ARBEIT MACHT FREI. Kako su okrutne i zajedljive bile te riječi kad smo shvatili da nas ništa što učinimo neće osloboditi! Ali dok napuštam barake i ruševine krematorija i promatram kuće i posjetitelje i muzejsku stražu iza sebe, dok poskakujem ispod tamnih željeznih slova prema svojem suprugu, vidim riječi koje zasvijetle istinu. Rad me oslobodio. Preživjela sam kako bih mogla obavljati svoj posao. Ali ne onaj posao na koji su mislili nacisti – težak rad ispunjen žrtvom i glađu, iscrpljivanjem i ropstvom. Nego rad na sebi. Kako bih naučila preživjeti i cvasti, naučila oprostiti sebi, pomagati drugima da isto čine. A kad obavljam taj posao, onda više nisam talac ili zatočenica bilo čega. Slobodna sam.