Pisanje poezije od srednjoškolskih dana

“Pisanjem poezije počela sam se baviti još u srednjoškolskim danima. Rekla bih da je to oduvijek bilo u meni i da je samo čekalo da „izađe“ van. Prvo su to bile neke pjesme koje su se kroz godine razvijale, oblikovale. Radila sam na njima jer kako sam se mijenjala ja kao osoba, tako se mijenjao i moj stil pisanja, moji osjećaji, iskustva, sve kroz što prolazimo kroz život“, započela je Mirna svoju priču.   

“Tek kasnije, negdje oko svoje dvadeset druge godine počela sam ozbiljno razmišljati o izdavanju.

Tada sam krenula intenzivno raditi na pjesmama, sve dok nisam osjetila da je to to i da su spremne za vanjski svijet.“ 

Poezija joj, kako kaže, predstavlja ispunjenje, sreću i ljubav. “Slobodno mogu reći da je ona u meni, samo kroz stihove čeka da završi na papiru. Nešto neopisivo kad napokon završite pjesmu i znate da je to ono što ste htjeli postići.

Jednostavno od nje pobjeći ne mogu. Čak i kad imam kreativni kaos u glavi, ili kreativnu blokadu, ona je tu. Pisanje me čeka i znam da će se dogoditi, samo čeka pravi tren da krene“, ispričala nam je i otkrila odakle crpi inspiraciju. 

Inspiracija je u meni

“Inspiracija je prvenstveno, kao što rekoh, u meni, u svijetu oko mene, u onome što vidim očima osobe što netko drugi možda ne bi niti zamijetio na taj način.

Svu inspiraciju povlačim iz prirode, njenih ljepota, mora, ljubavi, nostalgije, djetinjstva, uspomena, sjećanja, prijateljstva, iskustava koja me grade i koja su me izgradila ili naučila nečemu, sve ljepote koja na ovom svijetu postoji, ali isto tako i nekih događaja koji nisu uvijek sretni, no dio su života i ne možemo ih izbjeći.“

“Danas recimo pogledam predivan zalazak sunca i osmislim naslov za pjesmu. Isto tako je i sa drugim stvarima, primjerice o čemu govori pjesma Svijete, okrećem ti leđa, iz moje druge zbirke Boje moga proljeća.

U njoj pišem kako ne želim biti dio zle strane ovoga svijeta u kojem živimo i kako treba nešto mijenjati, ali isto tako sam potpuno svjesna ljudske zavisti, mržnje, neprijateljstva, gorčine…

Također pjesma Ljubav i mržnja, iz moje prve zbirke Vječnog sanjara, koja govori o tome kako nikada ne treba zaboraviti na naše unutarnje dijete u duši. Koliko god koračamo kroz ovaj svijet i što god nam se u njemu događalo, na što god nailazili, trebamo zadržati dječju nevinu stranu kako bi svijet bio humaniji“, rekla nam je i otkrila zašto se odlučila baš za pisanje poezije.

Poezija je sloboda

“Na takav oblik izražavanja sam se odlučila jer smatram, tj. osjećam da mi najviše odgovara.

To ne znači da u budućnosti neću pisati prozu ili roman, što i imam namjeru, ali do sada sve što je moja duša htjela podijeliti sa ostalima, ali i sa samom sobom, savršeno se uklopilo u poeziju, odnosno njen stil izražavanja.

Nekad emociju mogu opisati kroz samo nekoliko stihova, a nekad kroz cijelu stranicu. Poezija je sloboda.“

Također nam je otkrila koliko je je izazovno bilo izdati knjigu u doba pandemije:

“Bilo je izazovno izdati knjigu pogotovo u ovo vrijeme kad su svi izdavači i izdavačke kuće financijski u lošem stanju, a pogotovo kada me je sa drugom knjigom zahvatila i situacija oko virusa te je tad bilo još duplo teže. Također i jer sam veći dio svoga života bila povučenija i zatvorenija osoba, pa mi je predstavljanje u javnosti značilo veliki izazov, a pogotovo mojih osobnih misli i emocija, te sam se baš iz tog razloga na izdavanje odlučila kad sam osjetila da sam spremna i na pohvalu i na kritiku.  

No, slala sam mailove i nisam odustajala. Nekoliko izdavačkih kuća je prihvatilo, i na kraju sam se odlučila za Nakladu Bošković iz Splita.

Zaista je bilo jednostavno surađivati sa gospodinom.

Mislim da je najizazovniji i najteži dio taj da knjiga pronađe put do srca čitatelja i da se za nju “pročuje“.

Meni su zaista pomogli i moji sumještani, Klub senjskih maturanata, Gradska knjižnica Senj, gdje će u rujnu biti promocija.

Prvu zbirku sam izdala sama, u vlastitoj nakladi, preko web-knjižare Redak, sama sam financirala sve. Nije bilo lako, ali kad napokon dobiješ toliko očekivanu vlastitu knjigu u ruke, osjećaj je fenomenalan i isplati se.

Mislim da je najvažnije imati veliku volju, ljubav i ne odustajati. Sve će se nekako onda i posložiti“, rekla je i progovorila o planovima za budućnost. 

“Za početak, namjeravam nastaviti pisati.

Također bih željela malo putovati diljem lijepe naše i promovirati knjigu, družiti se sa ljudima sa kojima dijelim slične interese. Upisati neku radionicu za usavršavanje pisanja, nadograditi sebe kao osobu, Pošto volim kreativnost, također bih se voljela okušati i u fotografiji.

Dugo mi je želja i imati svoj salon vjenčanica ili Book caffe, sudjelovati na što više književnih druženja…

No, sad sam već previše toga nabrojala, ali prvenstveno mi je pisanje. Ne očekujem da živim od toga pošto to trenutno nije moguće, ali ne namjeravam niti odustati. Neću reći da mi je teže jer sam u manjem gradu, ali ipak i to ima neki utjecaj.“

Po njezinoj procjeni, Hrvati čitaju malo općenito, a pogotovo poeziju.

“Ne generaliziram, jer svakako postoji jako puno osoba koje vole čitati.  Upoznala sam divne osobe preko grupa za čitanje, Facebook, Instagram, Klubovi knjiga…

Nažalost, naišla sam na to da se poezija slabo čita pošto se prema njoj ima dosta predrasuda misleći da je to nešto što oni ne bi “razumjeli“. No, daleko je od toga. Da samo pruže priliku, već bi vidjeli da su u krivu.

Dosta ljudi mi je već reklo kako su pozitivno iznenađeni napisanim i kako su imali krivu viziju poezije, da će to biti nešto dosadno, naporno, itd. Ali onda dođu na ovo što upravo govorim, da im se svidi i da se pronađu u pjesmi, u tekstovima… Samo treba pružiti priliku. Sve se može promijeniti ukoliko postoji dobra volja“, zaključila je.